Negdje sam pročitala da žene koje dugo budu same, na kraju budu i najsrećnije.
Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj – refren Partibrejkersa odzvanja našim autom, dok se moja, šestogodišnja kćerka, Lota i ja, vozimo u vrtić.
Pisac Daglas Adams ostavio je u amanet set pravila koja opisuju našu reakciju na tehnologiju.
Ustani ujutro. Ne drami. Obuci se, skuvaj sebi kafu, popuši cigaretu.
Našminkaj se. Obuci se primereno za posao.
Plaši se detetovih slina, kašlja, svakog proliva, prljave ruke zavučene u usta, mačku mazila pre toga, pojedene neoprane jabuke, i komada žumanca pre nego što je kalendarom o ishrani deteta dozvoljeno.
Zovem se Bojana i imam privatni biznis.
Bavim se izradom svedbenih mašni, revera, kutija za darivanje mladenaca, pozivnica i drugih svadbenih dekoracija.
Какve sjajne žene!
“Nadam se da ću na ovaj način, kroz lični primjer života sa mentalno bolesnom osobom, koja zloupotreblajva lijekove, dati jasan prikaz bipolarnog poremećaja.”, rekla je fotografkinja Melisa Spic (Melissa Spitz).
Sjećam se da me poljubio i otišao na posao. Trebalo je da prođu tri godine prije nego sam ga opet vidjela.
Siromaštvo u kontekstu menstruacije je veliki problem o kojem se rijetko govori.
Šekspirova žena En Hatavej (Anne Hathaway) bi mogla da riješi mnoge misterije o svom suprugu.
Ljubav je vrlo komplikovan osjećaj napravljen od puno sitnih “sastojaka”, od kojih nisu baš svi lijepi i krasni.
Amanda Oleander je umjetnica iz Los Angelesa koja ljubav i svoju vezu nastoji prikazati na što realniji način.
Suprotno uvriježenom mišljenju, mačke zapravo mogu izgraditi jaku povezanost sa svojim vlasnikom baš kao što to čine i drugi kućni ljubimci.
Ljubljana je za vikend bila centar najvećih modnih brendova iz segmenta sunčanih i dioptrijskih naočala.
Kako bi mogao izgledati savršen komad garderobe?
Zapitale smo se kako održati karijeru upravo onako kako su to uradile one. I to u jednoj okrutnoj industriji koja uvijek želi novo i svježe meso (čitaj: mladost).
Plus, možda usput pokupimo i poneki životni savjet. (Ali i modni – što da ne.)
Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj – refren Partibrejkersa odzvanja našim autom, dok se moja, šestogodišnja kćerka, Lota i ja, vozimo u vrtić.
Medicinska sestra je usvojila djevojčicu kojoj niko nije došao u posjetu u bolnici pet mjeseci.
Pisac Daglas Adams ostavio je u amanet set pravila koja opisuju našu reakciju na tehnologiju.
Počelo je kao tipična proslava Kineske (lunarne) nove godine: jednonedeljni odmor, ovog puta kod kuće, jer smo porodično već zimovali nekoliko nedelja ranije.
Mesec dana kasnije i dalje smo na istom mestu. U karantinu.
Nedjeljno jutro prije nekoliko nedjelja. Ljeto je i vruće, ali ne smeta mi, opuštena sam. Razvlačim se po krevetu, istežem, prolazim prstima po svojoj koži i skidam nepotrebne slojeve odjeće i tkanine.
Vruće je i muka mi je na toj temperaturi imati išta na sebi, bezbrižna sam i razbuđujem svoje tijelo. Prsti su se preselili već nekoliko puta s lica i kose, na grudi i vrat. Dolazim sebi.
Progutala je knedlu. „Samo da se ne rasplačem, samo da se ne rasplačem, samo da se ne rasplačem.“
– Celu sam te video. Pođi sa mnom. Nema veze ako plačeš.
Dogodi li se ti se ikad da ostaneš bez teksta zbog nečega što bi trebalo biti normalno? I dalje je normalno, ali je to postalo toliko rijetko, da zastaneš i pomisliš da sanjaš.
Šta mora da ima muškarac da bi za vas bio taj? Jesu li to zelene oči? Crna kosa? Pločice na stomaku?
Je li novac? Smisao za humor?
Je li skupi auto? Kuća na moru?
Obrazovanje?
Ponovno živim nedaleko željezničkog kolodvora i gotovo svakodnevno gledam peron na kojem sam nekad isplakala more suza. I onih sretnih i onih nesretnih.
