Vidim nasmijana lica, a bez razmišljanja bih ih, hladnokrvno, kao uslugu društvu, skratio za glavu. Vidim ih kako žure, nerviraju se, raduju ili psuju. Oni zastaju i usmjeravaju svoje prljave poglede ka meni. Grimase im se iskrivljuju, do izražaja puštaju da dođe sva ružnoća njihovih pokvarenih duša, prodanih časti, ukaljanih obraza. Od tih odvratnošću uokvirenih faca i smrada njihovih tjelesa koja biše na šejtanskim najdražim okupljalištima, preplavljen sam tjeskobom.
Ime i prezime: Harun Šahinpašić; Datum rođenja: 15.11.1957. godine; Zanimanje: doktor opšte prakse;
Kad smo ustanovili ono glavno, uz krčanje mojih crijeva jer ničim sem vodom već tri dana nisu čašćena (sreća pa je voda još neko vrijeme u Bosni besplatna), možemo dalje. Kud? Nacijepat komšinici drva za dvije kriške hljeba, đubrivo komšiji prevuć do njive i slično. Majka je umrla prije četiri godine i od tad je sve teže. Njena penzija je pomagala da nekako skrpimo kraj s krajem, ovako…
Za mene, ovdje boljeg sutra nema a negdje drugo, ako ono i čeka na mene, dočekat me neće jer odavdje ne mogu i da hoću – kokuz sam. Mlad sam i u naponu snage, ali godine polako uzimaju maha. Trideset mi je i pet a još sam neoženjen jer se nikad ne bih usudio osuditi još jedno ljudsko biće na ovakav život. A možda je to samo utjeha, jer nijedan čovjek mi ne bi ni dao svoju kćer. Nije da meni nešto fali, vidio sam kako me gledaju i starije i mlađe, ali ja sam ovdje, u svome i na svome, izgnanik.
Pri povratku sa studija iz Beograda, zatekao sam majku na postelji. Dijagnostifikov'o sam joj upalu pluća. Hitno sam je odveo doktoru na pregled, iako je rekla da je bila.
-
Pa to je samo ubrzan rad srca, odmaranje i manje rada će biti dovoljno za oporavak, već sam vam rekao gospođo. – arogantno i „profesionalno“ ustanovio je doktor Dautović (tako pisa na njegovom mantilu).
Ubjeđivao sam ga skoro sat vremena da joj napiše recept za Carbapenem, jer ima poodmakao stadij upale pluća ali on nije čuo od urlanja svoje arogancije da griješi. Zato sam odveo majku drugom hećimu koji joj je na sreću propis'o lijek i majka će se mjesec dana poslije jedva izvući iz kandži smrti koja joj je visila nad glavom. Ali, usput sam ja saznao i da je majčin prvi doktor prevarant koji je došo iz Njemačke s falsifikovanom diplomom. Stranka ga zaposlila, pa se o tome nije smjelo pričati. Javna tajna.
Ja, a šejtan me crni na to naveo, dadoh se u istraživanje i sakupih neke dokaze i donesoh ih Josipu, šefu bolnice s uvjerljivom pričom da je njegov doco prevarant iz Donjeg Zalazja. Igrao sam na kartu poštenja, kartu ljudstva i časti, ali eto, izgleda da je to ipak najslabija u špilu. Reče mi „dobronamjerno“ da se klonem ćorava posla i da gledam svoja – „ako sebi mislim dobro“. Ja zbunjen odem u miliciju da ga prijavim i tamo bivam batinjan do jutra k'o za opomenu. Tada se već čulo, da ja došljo i balavac hoću da preotmem hljeb poštenu čovjeku i izguraše me na društvenu marginu. Što su moj revolt i prkos bivali veći i jači, to sam ja bivao omraženiji i odbačeniji.
Nešto poslije umrije mati, više od tuge i žalosti što me gleda takvog, nego što bi bolesna i stara. I eto kako sam stigao dovdje.
A gdje sam to ja?
Ni sam ne znam gdje je i šta moje Ovdje. Ni sam ne znam broj zalupljenih mi pred nosom vrata, ne znam broj otirača koje sam poljubio. Okolo se pričalo da će moju sudbinu dijelit svi moji potomci, odavdje do Sudnjeg dana. Rekoše, a u Sudnji dan ne vjeruju. Ljudi me sažalijevaju, a to mi je najgore. Misle da ne čujem njihova sašaptavanja: „ovaj je budala, bolje da je šutio“. Da mi to barem neko smije reć u brk. Pa da mu u brk i odgovorim: „ovaj je budala, i opet bi, kad bi mogao birati, birao biti budala“. Jer bolje budala, ako već biti oplemenjen hrabrošću pa reći istinu koju svi znaju a svi šute, znači biti budala, nego biti magarac, pa em tegliš, em ni plemenita roda nisi – šutiš i trpiš.
Nego, prije par dana dođe do mene moj prijatelj Džonatan. Jedini prijatelj u Univerzumu. Upoznali smo se pukom slučajnošću, kad se on jednom izgubio u Beogradu, dok sam ja još studirao. Kaže da je jedva naš'o adresu koju sam mu jednog aprila napis'o na požutjeli papir. Što će reć, živim u zabiti, što je živa istina. Nijedan od nas ne govori da ja u 21. vijeku nit’ imam internet nit’ telefon, nit’ televizor. On zbog poštovanja prema meni, ja zbog sramote prema njemu.
Hoće Džonatan, mater mu je iz Foče, otac Irac, da tuži moju državu. Ja njemu govorim da je lud, i da se protiv ove mašinerije ne može borit. Neka, tejk it izi, kaže Džon, idemo do Strazbura. Meni smiješno. Ja više nemam ni nade, i to su mi oteli. On sav poletan, zapadnjak, pola mu od onog što sam mu pričao nije jasno. Pita kako to da stejt Bosnia ništa ne poduzima u mom slučaju. E moj Džone, rekoh mu, stejt Bosnia to su ti Oni. Puši Džon Camel, i ibreti se. I usput mi govori kako će ih sve na koljena bacit oštricom svete Pravde. Moj Džon je advokat, ako to već nisam rek'o? Govorio mi isprva da me vodi k sebi u USA. Ne mogu, Džone brate, velim ja njemu. Ne mogu ovdje ostavit svoje sve. Ovaj razgleda okolo i čudi se, veli: šta ja to imam da bih ostavio?! U šupici živim… Sliježe ramenima. Okanio se te ideje. Vidi da se budali ne može dokazat.
Inat Džone.
Vat?
Onaj bosanski inat, velim. Nisu nas otjerali ni okupatori, neće Džone ni domaći izdajnici.
Okej, okej, veli Džon.
I kopa po mojim, godinama skupljanim papirima, bora mu se pojavila između obrva od razmišljanja i dumanja.
Dobit’ ćemo ovaj slučaj, maj frend, veli Džon.
Jes, jes. Hau jes nou, Džone.
