Drugima će se u sjećanju pojaviti kao otkačena konobarica Miki u humoristično – muzičkim serijama „Je l’ me neko tražio?“ i “Nad lipom 35”. Osim na televiziji, ova glumica je igrala i u serijama i filmovima, a jedan od njih bio je i „Zvizdan“ koji ju je odveo na crveni tepih filmskog festivala u Kanu.
U razgovoru za Lola magazin, Nives otkriva kako je stvarala likove Seke Odak i konobarice Miki, govori o svom radu u teatru, šta joj je sve donio uspjeh filma „Zvizdan“ i objašnjava kako je došlo do toga da uplovi i u rediteljske vode.
Lola: Kako je došlo do toga da gluma postane Vaš životni poziv?
Ivanković: Iskreno, kao da je ovaj poziv pronašao mene, a ne ja njega. Kao i sve klinke prošla sam faze svih životnih snova da budem stjuardesa i proputujem cijeli svijet pa do toga da postanem liječnica. Ali nekako se samo nametnulo, jer sam doma u obitelji bila glavni zabavljač imitirajući sve iz svoje okoline i pišući scenarije.
Kada sam pogledala film “Sjećaš li se Doli Bel”, Emira Kusturice, učvrstila se moja želja da postanem redateljica. Dok sam gledala izvještaj sa filmskog festivala u Kanu nisam ni slutila da ću i ja jednog dana biti sudionica tog najprestižnijeg filmskog festivala, ali kao glumica u filmu “Zvizdan”. Nisam postala redateljica “na papiru”, a gluma je postala moj životni poziv. Naravno da nisam odustala od svog sna, jer sada kada sam skupila dovoljno glumačkog i životnog iskustva paralelno uz glumu krenula sam i u redateljske vode.
Lola: Vi ste za ulogu u filmu „Zvizdan“ 2015. godine dobili “Zlatnu arenu” za najbolju žensku sporednu ulogu, a upravo taj film i ta uloga su Vas doveli i do Filmskog festivala u Kanu. Da li ste očekivali toliki uspjeh?
Ivanković: Nikada u životu nisam sanjala da ću biti sudionik najprestižnijeg filmskog festivala, čak ni u najluđim snovima. I sada, nakon ove vremenske distance, to mi se čini kao samo lijep san. Za mene najdirljiviji i najljepši trenutak nije bio ni red carpet, ni sam festival, već slijetanje u Nicu. To je jedna od najljepših pista koja je doslovno sljubljena s morem. U tom trenutku sam pomislila: “Bože, ja sam ovo zaslužila svojim radom. Jel’ to moguće?” Tada sam se rasplakala.
Lola: Uspjeh filma „Zvizdan“ bio je toliki da ste dobili ponudu za ulogu u italijanskom dugometražnom filmu „Babylon sisters“. Kako je došlo do toga i kakvo je to za Vas bilo iskustvo?
Ivanković: Nakon velikog uspjeha filma “Zvizdan” vratila sam se svojim uobičajenim obvezama u matičnoj kući HNK, ni ne sluteći da ću dobiti poziv iz Italije. Kada me je nazvao koproducent iz Hrvatske, moram priznati da sam mislila da je to jos jedna šala mog omiljenog redatelja Dalibora Matanića koji je, osim što je vrhunski redatelj i čovjek, i vrhunski šaljivdžija. Čak sam i otežala komunikaciju misleći da je to šala na koju se ne dam navući! No, kada sam dobila scenarij i video-poziv od talijanskog redatelja Gigija Roccatija shvatila sam da je to ozbiljna priča.
Film je priča o četiri imigrantice – Indijke, Kineskinje, Turkinje i Hrvatice koje dijele brige i egzistencijalne probleme u Italiji. Scenarij je adaptacija betselera indijske spisateljice Laile Wadie. Na snimanju je bilo predivno, nova prijateljstva, užitak u radu i motiv da naučim talijanski jezik što mi je oduvijek bila želja. Poslije snimanja sam upisala privatne satove talijanskog, ali zbog obveza mi se čini da će opet sve ostati na komunikacijskoj razini “rukama i nogama”. Lijena sam za učenje jezika tako da nikada nisam pomišljala na bilo kakav međunarodni izlet u svom poslu.
Lola: Rođeni ste u Tomislavgradu, studirali ste u Sarajevu, a Vaša prva uloga po kojoj Vas publika pamti i voli je lik Bosanke, konobarice „Miki“ u humoristično – muzičkoj seriji „Je l’ me neko tražio?“. Da li je tačno da ste upravo Vi osmislili njen lik?
Ivanković: Pošto sam bila stipendist Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu nakon Akademije vratila sam se u Split. Kako to biva na početku, kao mlada glumica imala sam puno energije, a malo prilike da radim onoliko koliko sam željela. Tada se u Hrvatskoj nije snimalo puno.
Gledajući taj zabavno-glazbeni show došla sam na ideju da bi bilo dobro da u kafiću osim barmena bude i konobarica. U tom vremenu puno je ljudi izbjeglo iz Bosne i morali su se snalaziti na sve moguće načine. Imala sam priliku vidjeti mnogo cura koje su radile kao konobarice i tako sam stvorila moju Miki.
Tada je urednica bila velika Ksenija Urličić koja je prepoznala potencijal u svemu tome i, evo, Miki traje već godinama. U jednom trenutku sam odlučila da Miki “objesi kopačke o klin” i ode u mirovinu. Medutim, i producenti i moj prijatelj Stevo Cvikić su me nagovorili da im se pridružim za Novogodišnji program. Često se šalim da ćemo snimati taj show i u Domu umirovljenika.
Lola: Iako mnogi glumci bježe od sapunica Vi ste prihvatili ulogu u prvoj koja je snimana u Hrvatskoj „Villa Mariji“. Kako ste se odlučili na to i kakvo je Vaše mišljenje o sapunicama?
Ivanković: Ja u svom poslu nikada nisam imala mogućnosti za odabir što bih željela raditi. Možda je bilo presudno to što nisam stasala sa generacijom redatelja i glumaca sa Zagrebačke akademije. Normalno je da su oni birali i imali povjerenja u svoje studente glume čiji su rad pratili tako da je meni bilo koja prilika u poslu bila važna da se dokažem da znam raditi ovaj posao.
Moja prva sapunica i uopće na ovom području bila je “Vila Marija”. Na neki način Miki je bila ključ da obrate pažnju na mene. No, to mi je zadalo i poprilično nevolja, pogotovo u teatru koji u to vrijeme nisu blagonaklono gledali na TV angažmane smatrajući da će me to obilježiti i da se nikada neću razviti u “ozbiljnu” glumicu. No, ja sam nekim svojim instinktom gurala po svome i koristila svaku ukazanu priliku da radim svoj posao i da živim od njega.
Malo pomalo kreću i angažmani na filmu kao sto je višestruko nagrađivani film “Ta divna splitska noć”, TV serija “Kanjon opasnih igara”, filmovi “Četverored”, “Agonija”, “Moram spavati, anđele”, “Vjerujem u anđele”. Paralelno s tim prihvaćam i angažman na sapunici koji je u principu i najteži oblik rada – takozvani glumački rudarski kruh. Sve nekako sjeda na svoje mjesto. I u teatru počinje za mene jedan ozbiljan razvoj kao dramske glumice. Gledajući unatrag kao da sam bila svojevrsni “pionir” onoga što danas glumci žive i rade bez bojazni da će Vas bilo što obilježiti.
Lola: Publiku ste oduševili ulogom Nives – Seke Odak u seriji „Ruža vjetrova“, a mnogi ne znaju da ste upravo Vi pisali njene čuvene rečenice. Ko Vas je inspirisao za taj lik i odakle Vam ideje za sve te njene „bisere“ kojima su se gledaoci do suza smijali?
Ivanković: Vrijednost rada na sapunici mogla bi se prikazati čak i brojčano. Snimiti i biti pred kamerama 170 epizoda je isto kao da ste snimili 72 igrana filma.
Sapunica mi je dala jedno neprocjenjivo iskustvo u snalaženju pred kamerama, memoriranju tekstova i sigurnosti. Kada mi se ukazala prilika da budem angažirana u “Ruži vjetrova” odlučila sam ići korak dalje i odmjeriti snagu sama sa sobom. Htjela sam dokazati sebi i drugima da se i u tom suludom ritmu i žrvnju koji sapunica nosi može kreirati lik koji prkosi površnosti i brzini tog žanra. Za to sam izdvojila dvije godine života gdje sam po danu snimala, a po noći pisala tekstove za Seku Odak.
U početku sam imala puno problema da slomim tu vrstu predrasude. No, kad je Seke zabljesnula i kada se počeo dizati rejting serije, naravno uz razumijevanje producenata i čelnih ljudi RTL-a, Seke Odak je nastavila živjeti u srcima publike. Oduzela mi je dvije godine života, ali vrijedilo je.
Lola: Budući da Vas publika mnogo voli zbog lika Seke, da li možete čitaocima Lola magazina ispričati neku anegdotu sa snimanja „Ruže vjetrova“ vezanu za nju?
Ivanković: Bilo je svega i svačega. Neke kolege se nisu mogle suzdržati od smijeha u scenama kada bi snimali, a u tome je prednjačio mladi kolega Slavko Sobin koji mi je igrao sina. To se često dogadalo pa bih priprijetila ko se prvi nasmije plaća “rundu” pića svima na setu.
Ja sam zamislila da Seke Odak malo “nahero” hoda tako da sam na završetku snimanja završila sa ozbiljnim bolovima kičme jer hodati na krivo u potpeticama po 16 sati snimanja nije baš bilo lako.
Lola: Da li Vas je Seke inspirisala za to da napišete scenario za seriju „Ko je jamio, jamio je“, ali i da se prihvatite rediteljske palice?
Ivanković: Snimanje serije “Ruža vjetrova” je bio inicijalni okidač da napišem dramsko – humorističnu seriju “Ko je jamio, jamio je”. Snimili smo mini pilot epizodu i trailer, ali do realizacije serije je dug i mukotrpan put. Stoga se nadam da ću to realizirati jednoga dana. Svi me pitaju kada će to biti, a moj odgovor je, kao što je rečeno i u traileru: “Uskoro, a možda i nikada”.
Lola: Vaš otac je svojevremeno bio novinar. Da li je ta činjenica uticala na Vas da godinu dana vodite sopstveni talk-show „Ništa osobno“?
Ivanković: Moj otac je danas umirovljenik, a cijeli život je bio novinar. Pohađala sam srednju školu smjer novinarstvo i kao klinka od 14 godina počela surađivati na radio Splitu. Ljubav prema pisanju i tom obliku rada vjerojatno je naslijeđena od tate.
Kada sam dobila ponudu da na Hrvatskoj televiziji radim talk show “Ništa osobno” shvatila sam to kao još jedan izazov, zabavu, a i dodatnu zaradu. U razdobljima kada je bilo manje glumačkih angažmana te rupe sam uvijek popunjavala radeći kao voditeljica raznih manifestacija i pisanjem TV scenarija. To mi je bilo prirodno jer je sve to negdje blisko onome što radim.
Lola: Osim na filmu i televiziji, veoma ste angažovani i u pozorištu. Koliko Vam znači taj direktan kontakt sa publikom koji pozorište nosi?
Ivanković: Uporedo sa TV i filmskim angažmanima i u teatru sam imala jedan lijepi razvojni put. Kao dramska prvakinja HNK mislim da sam ostvarila neke svoje želje, ali sam sada u onom punom životnom i glumačkom zamahu gdje nakon 25 godina profesionalnog rada u HNK Split mislim da od sebe mogu najbolje dati.
Radi se i nikako da se uhvatim rada na svojoj duodrami “Za mrvu jubavi i jednu lipu veštu”. Teatar je najteži proces rada, najmukotrpniji, ali i najuzbudljiviji jer je to direktna poveznica sa “pulsom” publike. Osjetite tu vrstu povezanosti. Ako dođete do njihovih srca to je najveća nagrada za svakoga glumca. Osjećaj trenutka, nemogućnosti vraćanja kadra gdje ste ogoljeni do kraja – to je čarolija teatra.
Lola: Na čemu sada trenutno radite?
Ivanković: Nakon 25 godina glumačkog rada postajem predsjednica Republike Hrvatske. Ne, nisam se politički angažirala već je to moja uloga u sada već proslavljenoj seriji “Novine” Hrvatske radiotelevizije u režiji Dalibora Matanića koju je otkupila jedna od najprestižnijih platformi Pixbox. Ovo je druga sezona serije i snimanje je u tijeku. Ta uloga mi je veliki izazov zbog kompleksnosti, ali i ponovne suradnje sa Matanićem.
Lola: Ko je Nives Ivanković privatno, kada se ugase reflektori i spusti zavjesa?
Ivanković: Zbunjena, nesigurna, tvrdoglava, samopouzdanje mi nije jača strana. Knjiga, a ne kompjuter, nema me na društvenim mrežama, nisam baš klasa optimist i obožavam biljke i kuhanje.
