Djetetu je neophodna interakcija sa drugim bićima, osjećaj pripadnosti. Zdrava komunikacija sa okolinom ga priprema za buduće izazove i zadatke, jer je poznato da spoljni podražaji naintenzivnije oblikuju čovjeka u najranijoj dobi.
Socijalna kompetencija se razvija tokom odrastanja (u pojedinoj fazi djetetovog razvoja ona se iskazuje na drugačiji način), a najviše u roditeljskom domu i kroz socijalnu interakciju – odnose s drugim ljudima (u školi, komšiluku, među vršnjacima). U prvim mjesecima i godinama života, taj odnos je prevashodno sveden na interakciju s roditeljima, koji su, stoga, od najvećeg značaja u cijelom procesu ranog razvoja mozga, jer su glavni izvor sigurnosti, hrane, stimulacija i učenja za bebe i malu djecu.
Kampanja UNICEF-a Srbija “Svaki trenutak je važan” obuhvata upravo i obradu teme interakcija roditelja i djece te ukazuje da roditeljski gestovi, izrazi lica i ponašanja stimulišu i regulišu način na koji će se bebin mozak razvijati i funkcionisati.
“Kada odrasla osoba reaguje na intenzivan pogled odojčeta, osmehe ili brbljanje, čini dragocene komunikacijske razmene sa detetom. Ove razmene su ključne za kreiranje i oblikovanje moždanih sinapsi deteta”, navode iz te orgazinacije.
Taj bliski odnos se razvija tokom zajedničkog druženja roditelja i djece, a temelji se na emocionalnoj komunikaciji i zajedničkoj igri. Roditelji često djetetu puste muziku, ali dijete najradije sluša glas majke ili oca. Stoga znajte da ništa ne može da zamijeni vaš glas. Uz pomoć vašeg glasa i govora razvija se i navika aktivnog slušanja, što je preduslov za razvoj djetetovog govora i jezika. Igrajte se riječima, stvarajte razne zvukove i ritmove. Čitajte djeci pjesmice i priče. Malo dijete ih neće razumjeti, ali će vaš glas za njega biti čarolija. Ritmičnim pjesmicama ili brojalicama probudićete i djetetov osjećaj za ritam.
Djeca vole ljudska lica, pa ih tokom svakodnevnih situacija (njege, hranjenja, maženja) pažljivo posmatrajte. Poželjno je i da roditelji i ostale osobe prilaze djetetu u dobrom raspoloženju i da se opušteno i sa uživanjem igraju sa njima. Facijalna ekspresija je identična za sve ljude, bez obzira na pol, uzrast, rasu, podneblje… Na osnivu nje se procjenjuje doživljaj pojedinih emocija, pa će dijete nakon izvjesnog broja ponavljanja prepoznati izraz lica za ljutnju, sreću, neku grimasu koja ukazuje na to da se šalite s njim, a takođe će ih, već od šestog mjeseca života, i samo početi primjenjivati.
Takođe, igru je važno prilagoditi djetetovom uzrastu, a u ranim interakcijama roditelja i djece to znači oponašati ono što dijete radi i postupno dodavati nove ideje, govoriti nježnim pjevajućim glasom, uz izmjene visine glasa i, naravno, dati dovoljno vremena za reakciju, odnosno odgovor i nastavak daljnjeg druženja. S obzirom da je igra djeci puno više od zabave, jer je prevashodno način na koji u najranijoj dobi upoznaju okolinu te vježbaju nešto što su naučila, važno je obratiti pažnju na njihovo stanje – razdražljvom, nervoznom ili pospanom djetetu najprije ćete pomoći tako što ćete biti njegov partner u igri i prilagoditi se njegovom raspoloženju.
Da, djetetovom raspoloženju, jer činjenica je da se beba, recimo, ne može prilagoditi raspoloženju svoje majke, koja će, opet, ukoliko je ljuta ili bijesna lako to prenijeti na dijete. Interakcijski problemi mogu započeti već tokom prvih mjeseci života. Takav ishod, na primjer, mogu prouzrokovati otežana trudnoća ili porod. Depresija nakon poroda ili nedostatak podrške okoline otežava komunikaciju majke s djetetom. Roditeljima je zato neophodno pružiti informacije o toku dječjeg razvoja i dati odgovarajuće savjete.
Naslovna fotografija: Shutterstock.com
