Ona hrmbači cijelu godinu, a ja landram po godišnjem. Ali zašto da me bude stid? Pa i ja radim cijelu godinu i zaslužujem godišnji odmor. To je sasvim prirodna stvar. Normalno, zakonsko, legitimno pravo svakog zaposlenika. U normalnoj državi. Ne i kod nas.
Došlo joj da se nekom izjada, vidim, i uzimajući polako mlijeko i hljeb sa police, saosjećajno je gledam. To joj je povod da nastavi. Pitam je da li je radila za praznik, kaže jeste, ali samo do 2. Samo!
„A šta ću, dođe mi nekad da napustim sve. Ali kud’ onda?“ Šutim i spuštam na pult novac. Ona naplaćuje i predaje mi kusur rukama ogrubjelim od iznošenja i unošenja lubenica, dječijih trokolica, plastičnih ormarića i raznoraznih drugih sitnica i „krupnica“ koje su ispred jer ne može sve stati u radnju.
„Dok sam radila u XY, imala sam godišnji. Čak sam mogla uzeti i slobodan dan kad mi treba, kad je dijete bolesno i to. Jest da se tamo radilo od 7 ujutro do 6 uveče. Nisam mogla više psihički izdržati“. Klimnem glavom, a sve mi neprijatnije. Zbog cijele situacije.
Ne radim ni ja posao iz snova, ali bar eto imam godišnji. Čudno mi da se žena meni otvorila. Poznajemo se, da, ali samo tako, iz trgovine. Onda je rekla: „A šta ću, hajd’ ne radi, onda je još gore. Evo treba dijete spremiti za školu. Ne možeš gledati da ti neko daje. A mali će mi, eto, ponavljati razred. Nisam bila tu da ga nadzirem i popustio skroz“.
Došlo mi da plačem. Slučajno znam da je u problematičnom braku. Muž više ne radi, nego što radi. Na izlasku joj tiho kažem da će biti, valjda, nekad bolje mada ni sama nisam ubjeđena u to. Postiđeno sjedam u auto i sramim se što sam se ikad žalila na svoj posao. U kancelariji. Sa sve godišnjim odmorom, slobodnim danima za praznike i redovnom platom.
Srećem je ponovo u trgovini. Radi. Nije napustila. Ne žali se više. Valjda jer je prošla sezona godišnjih odmora.
Druga poznanica radi u državnoj službi. Ugledan posao, fina plata, sve beneficije. Ali šta mi znamo o tome. Samo vidimo fasadu. U pozadini je, vjerovatno, isfrustrirani, namrgođeni šef koji ne voli ni sam sebe i koji ju tlači. Jer ‘ta će ona, ženska glava. Ona ima godišnji, čak i regres. Ima uplaćen ručak za Osmi mart, cvijeće. Ali meni sve govori njena rečenica: „Kako ću ovu akreditaciju s apetitom zafrljacit’ u rijeku kad odem u penziju“.
Slučaj 3: ona radi u jednoj organizaciji. Do penzije joj fali još 10-tak godina. Upravni odbor vrši organizirani, kontinuirani mobing nad njom. Traži joj dlaku u jajetu. I šta god da uradi, ne valja. Radi i kad je bolesna. Pod temperaturom dolazi na posao jer kući ima muža koji je psihički lomi više nego upravni odbor. Kaže: „Šta ću? Ionako je još samo desetak godina do penzije“. Samo.
A da nije sve tako crno, imamo primjer jedne žene u bijelom. Doktorica. Dok mi priča o pacijentima, oči joj sjaje. Zaista vidim da voli svoj posao. Za nju je svaki pacijent priča za sebe. Svakom prilazi sa puno pažnje. S osmijehom priča dok trlja oči nakon tridesetšestosatne smjene. „A šta ćeš, nema nas puno. Mnogi su otišli u Njemačku“. Oči su joj pune sna. Umorna je, al’ se ne žali.
Sve one su lavice, heroine. Uprkos umoru, raznim pritiscima, niskim platama i radu bez odmora, one ne odustaju. Guraju dalje. Jer uvijek ima to neko dijete koje treba opremiti za školu, neki stambeni kredit koji treba otplatiti, neki bolesni roditelji sa niskom penzijom koje treba pomoći i neki muž koji pije krv ako ona ne radi.
Ne usuđujem se svrstati u ove žene. Bez obzira na činjenicu što radim posao koji je ispod mojih kvalifikacija, što plata nije nešto, što znam da imam potencijal za više. Treba biti zahvalan. Pa imam posao. I godišnji odmor. ČAK.
Pitam se na kraju: jel’ nam to naša borba (za naša, ženska prava) dala?