Kćerka Maharadže Dalipa Singa (Maharajah Duleep Singh), posljednjeg indijskog princa imperije Sikh, među rijetkima je koji su živjeli život britanskog aristokratskog luksuza na prelazu iz 20. vijeka. Bila je kumče, nikoga drugog do britanske kraljice Viktorije, ali je svijet bogatih trpeza, luksuznih putovanja i visokih društvenih slojeva mijenjala za politički aktivizam.
Dana 18. novembra 1910, inače poznatom kao “Crni petak”, vodila je, uz Britanku Emelin Pankhrst (Emmeline Pankhurst), 400 ljudi tokom demonstracija Socijalne i političke unija (VSPU), gdje ih je fizički napalo više od 150 žena.
Kako je Anita Anand, producentkinja BBC-ija, opisala 2015. godine, u svojoj knjizi “Sofija: Princeza, sufrežetkinja, revolucionarka” (Sophia: The Princess, Suffragette, Revolutionary), u kojoj prati njen put od egzila na seoskom imanju Elveden u Safolku do borbi za ostvarenje zahtjeva sufrežetkinja u Vestminsteru, policija je zadržala Sofiju i Emelin na kapiji, tjerajući ih da gledaju kako su njihove kolege brutalne prema sufrežetkinjama. Neke žene su bacali kao krpene lutke. Drugima su poderali odjeću i izrugivali im se na seksualnoj osnovi.
Sofijin aktivizam se nije zaustavio na tome. Godine 1911, na dan kraljevog obraćanja u parlamentu, našla se ispred zdanja među brojnim drugim sufražetkinjama. Policiju je iznenadila svojom pojavom – kada je u skupocjenoj garderobi iskočila pred automobil tadašnjeg premijera i ispod svoje bunde izvukla transparent sa porukom “Dajte glas ženama”.
Sofija je svoju kampanju s ciljem da žene dobiju pravo glasa nastavila odbijajući da plati poreze. To je dovelo do toga da je sud dva puta poslao izvršitelje da joj privrmeno zaplijene dio imovine.
“Kada žene budu slobodne, rado ću platiti porez. Ako nisam dovoljno dobra da budem slobodna, zašto sam dovoljno dobra da platim porez?”, izjavila je u to vrijeme.
Princeza Sofija je bila istaknuta članica britanskog pokreta sufražetkinja. Turbulentna istorija njene porodice značajno je uticala na to. Kao kćerka protjeranog i otuđenog člana indijske kraljevske porodice nasukane u srcu kasno viktorijanskog te edvardijanskog Londona, donekle je bilo za očekivati da će se tokom života okrenuti raznim revolucionarnim organizacijama te grupama različitih nezadovoljnika, istovremeno održavajući vlastiti ugled, manire i socijalni status.
Takođe, njena sestra Bamba je bila odlučna da na univerzitetu Nortvestern u Čikagu studira medicinu.
“Iako su žene na nekoliko fakulteta medicine tada primljene da studiraju, brojni Amerikanci su u to vrijeme u tome vidjeli mnogo toga spornog, odnosno, smatrali su da su žene doktorice uvreda za prirodni poredak”, zapisala je Anita.
Tako se i Bamba očajna vratila u Veliku Britaniju, gdje se pridružila starijoj sestri Katerini (Catherina) koja je doživjela sličnu sudbinu.
Rođena 1876. godine, Sofija je bila najmlađa kćerka posljednjeg monarha Pandžaba, koji je nekad posjedovao čuveni Kohinor dijamant. Voljela je visoku modu i pse. Ali, podjednako nije voljela visoko društvo, pa je jedna od prvih žena u Velikoj Britaniji koje su vozile bicikl u javnosti ili se fotografisale za ženske magazine. Ukratko, ona je bila “paparaco princeza”.
Ipak, najveći značaj priče o princezi borkinji za ženska prava je prisjećanje na imena koja nisu ostala pretjerano upamćena u analima pokreta za ženska prava.
“Uprkos svojim ustrajnim i kontinuiranim pokušajima, Sofija nikada nije uspjela završiti u zatvoru te je zbog toga njena šansa za štrajk glađu nestala. Čak ni kada se bacila na premijerov automobil policija i sudstvo je nisu kaznili na onaj način na koji su kažnjavali sufražetkinje nižih klasa. Jer ona je bila kumče kraljice Viktorije. Takvi su bili nepodnošljivi okovi pripadanja određenoj klasi”, zaključila je Anita Anand u svojoj knjizi.
