Dužina suknje nikada, ali baš nikada ne određuje pravac ponašanja nekog muškarca prema vama. Ona nije poziv, nije povod, a kamoli mamac da neki “mačo muškarac” kaže kako je nešto tražila, jer ne postoji dužina suknje koja govori “siluj me, napadni me, dobacuj mi na ulici”. Međutim, to u nekim zemljama apsolutno ne vrijedi, jer se vjeruje kako žene svojim ponašanjem, a i odjećom odgovaraju za sve muške postupke. Naime, u Indiji je nekoliko političara, ali i drugih istaknutih ličnosti izjavilo kako žene izazivaju svojim načinom oblačenja i skreću pažnju na sebe, što direktno utiče na to da se stvari poput napada dogode.
Uprkos tome što je jasno da su muškarci odgovorni, a ne dužina suknje, ženama se u Indiji i dalje oduzima pravo na slobodu izbora odjeće, jer njome direktno pozivaju na nasilje. Kako bi se takvom stereotipu stalo u kraj Jasmeen Patheja osnovala je aktivističku grupu Blank Noise. Cilj ove grupe je borba protiv nasilja nad ženama, tako što se ističe odjeća koju su žrtve napada nosile kada su bile napadnute.
Dužina suknje nikada, ali baš nikada ne određuje pravac ponašanja nekog muškarca prema vama.
Projekat pod nazivom “I never ask for it” ima preko 10.000 eksponata, odnosno komada odjeće koja je potencijalno izazvala napadače da pomisle da je to poziv za napad. Nakon što je projekat postao globalan i zaživio putem interneta, žene širom svijeta odlučile su da pošalju i svoju odjeću kako bi bile dio ženskog otpora i glasa koji poručuje: “Nisam tražila da me napadne”.
Međutim, da stvar bude gora, ovo nije samo problem Indije, već i u naizgled emancipovanijim sredinama ljudi i dalje vjeruju da je žena kriva za napad, na osnovu onoga što je obukla. Istraživanje Amnesty Internationala dokazuje da četvrtina Britanaca vjeruje kako je silovanje uzrokovano odjećom žrtve. Odnosno da postoji odjeća koja na to poziva.
Ne samo da to stvara pogrešnu sliku muškarcima, nego dodatno traumatizira žene, koje ako budu napadnute smatraju da su to na neki način i “zaslužile”. Onda se u odgoju ukorijeni fraza “Ne možeš to obući” i odgajaju djevojčice, koje će postati žene koje se srame svoga tijela. Ženstvenost se mijenja za vulgarnost i svaki oblik otkrivanja predstavlja problem.
Projekat pod nazivom “I never ask for it” ima preko 10.000 eksponata, odnosno komada odjeće koja je potencijalno izazvala napadače da pomisle da je to poziv za napad.
Patheja sakuplja odjeću više od decenije, a tokom tog perioda uvidjela je i obrasce ponašanja kod žena. Naime, gotovo svaka od njih prilikom opisivanja napada ističe odjeću koju je nosila, pokušavajući na taj način naglasiti kako (ni)su bile neprikladno obučene. Tu je jasan uticaj pritiska društva koje nameće osjećaj krivice, grižnje savjesti i potrebe da se opravda žrtva ili napadač.
Ona se nada da će ovaj pokret još više zaživjeti u narednoj deceniji, kako bi se glasno i jasno poslala poruka: “Nikada nisam tražila napad” jer je apsurdno da još uvijek govorimo o takvim nebulozama.
Ne postoji dužina suknje koja kaže: “Siluj me”.
Ne postoji dekolte koji kaže “Vrijeđaj me”.
Ne postoji opravdanje za napad. Nikada.
