Zašto nikada nisam naišla na neku koja me se dojmila i jesam li možda i naišla na neke zanimljive radove koje sam spremila bez da sam saznala kako se zove njihov autor?!
Da, dogodilo se da sam neke fotografije imala spremljeno (na računalu ili u glavi), no da nisam uopće znala tko je autor, odnosno autorica. Bacila sam se, zatim, u istraživanje fotografkinja i na mom popisu u top tri, uz Sally Mann i Nan Goldin, našla se i Mary Ellen Mark.
Kao i kod drugih umjetnosti, i u fotografiji me oduvijek zanimao onaj dio koji ima priču. Zanimala me ona vrsta fotografije koja ima pozadinu koju otkriješ samo jednim pogledom. Dokumentarna fotografija je upravo ta vrsta koja uspijeva prikazati život onakvim kakav doista jest. Zanimala sam se i za druge vrste fotografije, no dokumentarna i ulična fotografija uvijek su me najviše privlačile.
Iskreno, prije nego sam se upoznala s radom Mary Ellen Mark nisam ni razlikovala uličnu od dokumentarne fotografije. Glavna je razlika ta što ulični fotograf radi spontane fotografije, ne poznaje subjekte i nije toliko okupiran temom. Ulični fotograf stvara priču u trenutku, ta je priča spontana i neočekivana te prikazana na subjektivan način. Dokumentarni fotograf dobro je upoznat sa subjektom, on prethodno provodi istraživanje kako bi što bolje i objektivnije prikazao svoju temu.
Upravo to je radila i Mary Ellen Mark, koja je svijetu poznata po svojim kontroverznim fotografijama koje su malo koga ostavile ravnodušnim. Prvi je fotoaparat u rukama držala kada je imala samo devet godina. U srednjoj se školi zanimala se za slikarstvo i za sport. Imala je dvije želje – postati glavna cheerleaderica i biti popularna u krugu dječaka – ostvarila je obje.
Nakon srednje škole, upisuje osnovne studije iz slikarstva i povijesti umjetnosti, a na masteru se odlučuje za foto-novinarstvo. Tako je sve počelo. Godine 1965. je dobila stipendiju za rad u Turskoj, nakon čega je objavila i svoju prvu knjigu („Passport“). Ubrzo nakon toga preselila se u New York, gdje je počela baviti onim što je radila do smrti – dokumentarnom fotografijom. Nekoliko je godina fotografirala demonstracije protiv Vijetnamskog rata, pripadnice i prosvjede Feminističkog pokreta te pripadnike transrodne kulture.
Njezinu su radovi odskakali od svega. Nije ju zanimala popularna kultura, nisu joj bili zanimljivi motivi kojima bi lako mogla privući mase. Nju su zanimali ljudi s ruba. Njezini su subjekti bili narkomani, prostitutke, siromasi, beskućnici, LGBTQ populacija. Zanimali su je svi oni koje su drugi objektivi izbjegavali.
Izjavila je kako je ona uvijek na njihovoj strani i kako su oni za nju „više ljudi“ nego bilo tko drugi. Ono što je ona htjela više od svega je prikazati njihovu realnost svijetu. To je i uspjela. Svoj je posao obavljala savršeno. Svima nam je dobro poznato da niti jedan čovjek ne može raditi svaki posao. Svatko je „napravljen“ za nešto drugo. Neki svoju svrhu nikada ne pronađu. Neki za njom tragaju cijeli život.
Kao i svaku mladu osobu, i Mary Ellen privlačile su mnoge stvari, no zaustavila se na pravoj. Njezine fotografije pričaju teške živote subjekata koji su nerijetko tužni, umorni i odbačeni. Djeca koju je fotografirala nisu djeca naših igrališta, naših stubišta i takvu djecu ne viđamo u vrtićima. Tek kada pogledate njezine fotografije, bit će vam jasno zbog čega je naglašavala da djecu nikada nije smatrala djecom već malim ljudima. Djeca njezinih fotografija to jasno prikazuju.
Bavila se i drugim vrstama fotografije, a fotografirala je i neke od najpoznatijih filmskih setova. Isto tako, radila je za Look, Life, Time, The New York Times, Rolling Stone te druge poznate svjetske magazine. No njezin se interes najviše zadržavao na ljudima koji su bili odbačeni i drugačiji.
Predanost radu, ozbiljnost te ljubav koju je osjećala prema onome što radi lako se može iščitati iz samo jednog primjera. Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Mary Ellen provela je trideset i šest dana u mentalnoj instituciji u Oregonu, a cilj joj je bio prikazati priču žena koje su tamo bile zatvorene.
Na ideju je došla nakon što je fotografirala set za „Let iznad kukavičjeg gnijezda“. Tamo je upoznala jednu od pacijentica koja je boravila na „Odjelu 81“ – jedinom odjelu zatvorenog tipa u državi. Tamo su boravile žene koje su opasne za druge te same za sebe, a neke od njih tamo su bile godinama. Ona je htjela ispričati njihovu priču i pustiti njihov glas. To je i uspjela.
Nikada nisam htjela niti mogla pisati o stvarima koje nisam proživjela ili bar ljudi koje znam. Uvijek sam voljela pisati o onome kroz što sam prolazila sama. Uvijek su mi bile draže priče čije riječi vrište život. Iskusiti nešto i koristiti riječ kako bi to iskustvo prenijela na druge. U ovom je slučaju taj medij fotografija. Film, fotoaparat, subjekt i njegova priča.
Mary Ellen njihove je priče pričala bolje od ikoga. Umrla je 25. svibnja 2015. godine, no njezine će fotografije i priče živjeti zauvijek. Osim toga što je uvijek radila analognim fotoaparatom, ono što je davalo dušu njezinim radovima jest iskrenost. Naglašavala je kako sa subjektima uvijek trebate biti iskren i priznati im zašto ih fotografirate, jer, ipak, kako je to ona rekla, vi kradete dio njihove duše.
Mary Ellen bila je pošteni lopov, a ljudi čije je duše pljačkala, zahvaljujući njoj, živjet će zauvijek.