Princeza Ajako, članica japanske kraljevske porodice, se udala za čovjeka iz građanske porodice – Keja Morija. Morala se odreći svog statusa da bi se udala iz ljubavi.
Mladoženja ima 28 godina i radi za firmu koja se bavi izvozom i, naravno, nema kraljevski status. Nema ga više ni princeza; vjenčanjem se odrekla i titule, kao i novca koji uz sve to ide. To je nešto što muški članovi ove kraljevske porodice ne bi morali i ne moraju da urade.
Kej je na ceremoniji nosio frak i svileni šešir koji je pripadao princezinom ocu. A ona je nosila žuti uchiki kimono sa rozim cvjetovima i zelenim lišćem, slično onome što je njena sestra, princeza Noriko, nosila na svom vjenčanju, 2014. godine, kada se udala, takođe, za člana građanske porodice.
Kako su već dvije princeze u poslijednje vrijeme napustile porodicu, možda dođe do uspostavljanja nekih novih pravila, kao što su, recimo, ona koja važe kod britanske kraljevske porodice.
Gdje je granica čuvanja tradicije i kada nastupaju promjene?
Podrška princezi, odnosno princezama, i ljubavi, ali kako će se snaći u novim ulogama, i tako običnim životima, nakog prefiksa “rojal” u svemu što ih je okruživalo. Koje su šanse opstanka modernih bajki?
Zar ne zvuči kao Diznijeva produkcija ova priča o princezi koja je upoznala ljubav tokom svog humanitarnog rada u borbi za ljudska prava. Zar ne zvuči kao moderna bajka da princeza žrtvuje krunu zarad ljubavi. Jer je morala da bira. I izabrala je njega, iz to iz građanske porodice. Naspram svega kraljevskog. I to sve jer je princeza.
A da je princ dobila bi i ljubav i krunu. Eh, da je baba muško…
Doduše, dobiće naknadu za troškove budućeg života u iznosu od $950,000. Možda se ipak snađe u novopečenoj ulozi građanke.
Šalu, odnosno novac na stranu, ona se ipak odriče dijela sebe, svog porijekla, korijena. I uloge za koju se spremala čitav život.
“Banzai” princeze, pardon građanke, jer zbilja ništa nije plemenitije od ljubavi, pa ni plemićko prorijeklo.