Prethodno je, krajem decembra, umro tridesetogodišnji muškarac koji nije bio vakcinisan. Roditelji dječaka koji je nakon višednevne borbe izgubio život su protivnici vakcinacije, ali su se zbog te odluke da ne vakcinišu svoje dijete pokajali kada mu je život bio doveden u pitanje.
Javnost se iznova uznemirila. S pravom. Potežu se pitanja vakcinacije, da li djecu treba zaštiti na taj način. Oprečna mišljenja su opet prisutna – jedni zagovaraju vakcinaciju, poručujući da je to jedini način da zaštite svoje dijete, ljuti što protivnici vakcinacije ne razmišljaju tako i, samim tim, ugrožavaju zdravlje i život ljudi oko sebe, dok potonji poručuju da je vakcinacija “globalna prevara”.
Većina stručne javnosti smatra da male boginje nisu bezazlena bolest, koja može da se opasno iskomplikuje, ponekad i sa smrtnim ishodom. Najveći broj smrtnih slučajeva u dječijoj dobi pripisuje se upravo morbilima, preciznije, komplikacijama morbila. Protivnici vakcinacije (antivakcinaši ili antivekseri), pak, tvrde da su boginje bezazlena dječija bolest, koja protiče bez komplikacija. Svako ima svoju istinu, svoje argumente i načine ubjeđivanja.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), kao najrelevantniji “glas razuma”, godinama osporava povezanost vakcine MMR (sadrži tri komponente, “podvakcine”, protiv: Morbila (malih boginja); Mumpsa (zaušaka); Rubeole) i autizma, potkrepljujući to brojnim istraživanjima i statističkim podacima. Antivakcinaši, opet, kažu da je to sve svojevrsna mafijaška zona, u kojoj farmaceutske kuće zapravo zgrću ogromne količine novca svjesno oboljevajući djecu.
“Oni kažu da vakcine nisu tako efikasne u sprečavanju bolesti. Ali, svake godine se sačuva tri miliona dječijih života zahvaljujući vakcinaciji, a dva miliona djece godišnje umire od bolesti koje su vakcine mogle spriječiti”, govori Jennifer Raff, genetičar i antropolog, koja je trenutno postdoktorant na Teksaškom univerzitetu.
Unazad nekoliko godina, svako malo dođe do verbalnog okršaja zagovarača i protivnika vakcinacije, koji se s vremena na vrijeme javljao i ranije. U međuprostoru se nalazi javnost, a najteže je roditeljima koji su pred tom odlukom. I svaka strana poručuje – INFORMIŠITE SE. Da, na tome se, čini se, zasniva formiranje stava i donošenje odluke. Ali još prije na načinu na koji nam se informacije serviraju.
Poznato je da metoda agresivnog ubjeđivanja ponekad ne prolazi kao ona koja se zasniva na toplim riječima i blagom pristupu. Pa, sjećate se kad ste bili dijete, pa vam mama poprilično glasno priprijeti da ćete, ako svoju sobu ne spremite u roku od pet minuta, vidjeti svog Boga. To vam je zvučalo kao da ćete vidjeti svog đavola. Kad je to zatražila nižim tonom, bez prijetnji po život, ostavljajući prostora da shvatite koliko je logično da tako nešto uradite, stvari su se odigravale spontanije i bezbolnije.
Tako stvari donekle stoje i sa vakcinama. Magazin “Nature Human Behavior” je nedavno objavio studiju koja se bavila dejstvom kampanja za vakcinaciju, pri čemu je otkriveno da se u obraćanju roditeljima često naglašavaju pogrešne odluke. Zapravo, roditelje kampanje za vakcinaciju donekle “plaše”, jer šalju poruku da se nešto mora, da je pitanje života i smrti, da ne smiju da se premišljaju, da nemaju vremena da donose odluke, da moraju odmah, da će platiti kaznu, DA MORAJU! Antivakcinaši toplije zvuče – oni poručuju da ništa ne morate, da je odluka o vakcinaciji djece intimno pitanje, stvar slobode i čistote, pri čemu izostavljaju svaki znak prinude te se bore protiv svega što je “zagađujuće” ili “neprirodno”. Donekle igraju na kartu “hipi pokreta”, zalažući se za unutrašnju revoluciju svakog pojedinca, na šta smo naročito osjetljivi kada su u pitanju djeca.
“Naši uobičajeni agrumenti o kolektivnom imunitetu i bezbjednosti djece, međutim, stavljaju naglasak na vrijednosti poput pravde i bezbjednosti”, kaže vođa studije, Avnika Amin sa Univerziteta Emory.
Seoski ljekar Edward Jenner slovi za oca imunologije. On je, kada su velike boginje (variola) počele da se šire, tokom 1700-ih, primijetio da mljekarice na njegovoj farmi nisu zaražene. To ga je navelo da gnojem zaraženih krava zarazi članove svoje porodice, koji nisu dobili variolu. Okolina je ovo smatrala gnusnim, a Jenner je izopšten. Ipak, s obzirom da je shvatio da je inokulacija kravljim boginjama dovoljna preventiva za velike boginje, svoju je novu proceduru nazvao vakcinacija (latinski Vacca- krava), a njegova vakcina protiv velikih boginja je postala prva na svijetu.
Male boginje. Vakcina protiv njih je, recimo, u Velikoj Britaniji uvedena 1968. godine, tokom koje je bilo više od 400.000 oboljelih. Od tada je broj oboljelih svake godine bivao drastično sve manji i manji. U SAD, gdje je 1959. godine prijavljeno skoro 800.000 slučajeva malih boginja, vakcina je uvedena 1963, a broj oboljelih je u međuvremenu dostigao nulu. Antivekseri tvrde da je do toga došlo usljed boljih opštih higijenskih uslova. Međutim, nakon lažirane Wakefieldove studije iz 1998. godine (studiju je 1998. u časopisu “The Lancet” objavio Andrew Wakefield, britanski gastroenterolog. On je u tom radu povezao MPR vakcinu sa kolitisom i poremećajima autističnog spektra. Međutim, ubrzo su na vidjelo izašle mane studije, nakon čega je Wakefield izbačen iz registra doktora u Britaniji, a nema licencu bavljenja medicinskom strukom ni u SAD) i sve jačih aktivnosti antivakcionalnog pokreta, broj prijavljenih slučajeva malih boginja je iz godine u godinu bivao sve veći. Da li je moguće da su nam se higijenske navike toliko pokvarile u posljednje vrijeme?
Od Jennerovog otkrića je mnogo vode proteklo, a čovječanstvo je, kako mi svojevremeno reče jedna doktorica, spasila upravo vakcina. Otkud onda da javnost ignoriše apele WHO, kao krovne organizacije, a prigrli, recimo, jednu samoprozvanu doktoricu koja, pored toga što zagovara ukidanje obavezne vakcinacije, propagira i bezgrešno začeće pomoću sirove hrane, gledanja u sunce i hodanja bez čarapa, tvrdi da ženama mjesečni ciklus nije potreban, a za liječenje djece od autizma preporučuje ispijanje hemikalije MMS, koja je po sastavu slična običnom izbjeljivaču?! Da, Slađana Velkov ima brojne istomišljenike, čak 34.500 ljudi je, iz nekog razloga, prati samo na Facebooku.
“Bedem ‘kolektivnog imuniteta’ u Srbiji sazidan je od ljudi starijih od 45 godina (rođenih do 1971. god) koji su prirodno prebolevali male boginje (morbile). Jedino oni imaju doživotni imunitet i ne mogu se ponovo razboleti. ZARAZU šire vakcinisani kojima je vakcinalni – VEŠTAČKI imunitet istekao!”, možete, recimo, pročitati na njenom profilu.
Kako je onda moguća čak i demografska činjenica da većina onih koji odbijaju da vakcinišu djecu imaju završene fakultete i žive u gradu, ako ne i u centru grada? Pa, između ostalog, i stoga što čovjek, kao razumno biće, na sve što mu se servira kao prijetnja koja ugrožava njegovu sposobnost da samostalno donosi odluku, koja je, opet, u skladu s vlastitim mišljenjem i voljom, odgovara tako što podiže gard. I stoga što nam je lakše, iako to zvuči i pomalo bezosjećajno, da vjerujemo da je naše dijete oboljelo zbog farmaceutskog lobija, nečije odluke da naša djeca budu pokusni kunići na kojima će dobro da zaradi, a ne usljed “greške” u genetskom zapisu. Dakle, lakše nam je i bezbolnije da vjerujemo da nije do nas. I stoga što nam je za sve loše dobro uvijek imati dežurnog krivca, a ko god je “petljao” s našim oboljelim zdravstvom (dakle, svi) u manjoj ili većoj mjeri ima loše iskustvo i dobru dozu nepovjerenja.
“Ne, inat nije srpski izum, već izum evolucije prirodnom selekcijom”, kako nedavno napisa Aleksej Kišjuhas za “Danas”.
Vakcina je postala žrtva svog uspjeha i svakako nema baš najpozitivniji imidž. Poruke tipa da ako ne vakcinišeš dijete “ubićeš i njega i još djece” svakako u roditeljima može da pobudi otpor, jer oni se smatraju neprikosnovenim “vlasnicima” svojih potomaka, koji imaju posljednju riječ. Uz to, često se pozivaju na slobodu izbora, kakva je, po pitanju vakcinacije prisutna u nekim od nas daleko naprednijim zemljama, poput Njemačke, Velike Britanije, Holandije, Luksemburga, Danske, Norveške…, tvrdeći da država ne može biti djetetu veći roditelj od roditelja. Zato je ona logičnost negdje s početka priče, o sređivanju dječije sobe, nešto što bi trebalo uvesti u priču o vakcinaciji, koja bi trebalo da se zasniva na isticanju pozitivnih strana te odluke, a ne na stalnom potenciranju onih zastrašujućih, alarmantnih, onih koje ulivaju strah u kosti. Teška srca priznajem, u tom pogledu treba učiti od antivakcinaša.
Trenutno u BiH nema prijavljenih oboljelih od malih boginja. Nadležni roditeljima preporučuju da djecu koja nisu potpuno vakcinisana, sa dvije doze MRP vakcine, što prije vakcinišu u cilju blagovremene zaštite protiv morbila.
“Na osnovu informacija iz vakcinalnih centara Domova zdravlja u RS, u posljednjem periodu došlo je izvjesnog povećanja obuhvata MMR vakcinom, što smanjuje mogućnost pojave epidemije, međutim sve dok obuhvat ne bude 95% i više, postoji mogućnost za pojavu epidemija od molih boginja/morbila, rubeole i parotitisa/zaušnjaka”, kazala je za Lola magazin dr Ljubica Jandrić, spec. epidemiolog u Instititu za javno zdravstvo RS.
Male boginje su iskorijenjena bolest, stoga se epidemija prijavljuje čim jedna osoba oboli. U Srbiji je oboljelo najmanje 707 osoba, a ostale zemlje u okruženju su pozvale na povećano cijepljenje, kao jedini vid prevencije. Strah se, za sada, pokazao kao najbolji pokretač. Ali on uvijek stvara i otpor.
