Danas je međunarodni dan osoba sa invaliditetom, koji po prvi put ima za temu Globalne ciljeve održivog razvoja, određene u dalekim Ujedinjenim nacijama, da svi ljudi na svijetu imaju bar približno jednake mogućnosti da razviju sopstvene potencijale. Ima jedna začkoljica – na njima svi, kao društva moramo raditi.
Ali ne samo danas. Ne samo od trećeg do trećeg. Ne samo zato što je međunarodni dan međunarodnih dana. Zato što svi mi živimo svaki dan i svakog dana.
Pitanje koje stalno postavljam i sebi i svima oko sebe je – vjerujemo li jedni u druge? U kontekstu današnjeg dana – vjerujete li bilo kad u nas osim danas, kad se svi nasmiješeni slikamo za rubriku društvo, kada prospemo velike riječi po sivom tepihu improvizovane rampe okupljališta za nas, nasuprot kojih obično stoje neki oni, i tako iz godine u godinu, kao da pritišćemo dugme za pauzu starog video plejera, sa kasetom koju namotavamo olovkom kad se izvuče?
Pitam se koliko osoba koje nikad nisu imale dodira sa invaliditetom pomisle na nas, one sa nečim, sa razlikom više ili manje, prvog januara kad, po nekom nepisanom spisku drugima žele zdravlja i sreće, makar k'o Balašević u dunji.
Zapravo, premotala bih taj film unazad dan i pitala koliko osoba sa invaliditetom čini dio vašeg okruženja, koliko ste ih poveli na novogodišnje slavlje u kafanu i koliko ste stepenika savladali u toaletama da neko bude tu, jer sam nestrpljiva da od prvog januara odmotam do kraja decembra.
Pitala bih, s kim pijete kuvano vino dok se januar praznično vuče kao film ‘Sam u kući’ za praznike. Nedostaje li nekom pored vas ruka, noga, mogućnost kretanja ili vid? Smijem se sopstvenoj opasci, pa i tako niko neće skontati koliko sam popila, ravnoteža mi nije jača strana. Bitno je da ne progovorim, da me ne oda ono zapetljavanje.
Ispraćate li dijete sa poteškoćama u školu, kao dobar komšija, svaki dan dok se mama, eventualno tata bore sa različitom skalamerijom i pakovanjem u auto/taksi/kombi?
Pijete li kafu s tom mamom, koja je uvijek ‘ona’ i ‘ta’, obilježena i prokazana, ni kriva ni dužna? Znate li koliko psihičkog nasilja ona prolazi između trećeg i trećeg, uz eventualni dodatak nekog specijalnog datuma, kad joj mažemo oči kao zajednica da je ‘njeno dijete baš super, divno, ono baš isijava emociju, i baš je krasno, i baš je ona blagoslovena što ga ima’? Nasilja, same prema sebi, nasilja drugih prema njoj, nasilja nepostojanja sistema koji bi joj rekao da može i da smije, da treba i da poželi, da je ohrabri i podrži, da joj da snage za ličnu borbu.
Željela bih da vjeujem da svoju djecu ispraćate na igralište sa drugarom koji teže hoda, ili ima Dsy, dok iz prikrajka stišćete ruku onoj komšinici iz prethodnih redova ponosni što je grupa malih glava našla rješenja za velike stvari kojim velike glave obično traže prepeke.
Vjerujem da će neke nove generacije u proljećnom zaljubljivanju djevojčice koja nije superpopularna u razredu, koje vam sin šokirano prenosi, u vama izazvati poriv da mu objasnite da ne mora da bude zaljubljen u nju, ali da treba da je odbrani od svih zezanja u školskim hodnicima. Jer, simpatije su i dalje za kikot djevojčica ispod vašeg prozora, ali ne i za ruganje jer je nezamislivo da se neko zaljubi. Da neko ima pravo da se zaljubi.
Nadam se da na svaku porodičnu feštu zovete i rođaku koja poslovično,'nema kome da ostavi dijete sa posebnim potrebama’, da joj objasnite da njeno dijete nema posebne potrebe, već treba da bude dio porodice, koja i kad nema vremena za kafu u dva mjeseca, u svakom trenutku zna da se to dijete bori da napreduje. I koja će se potruditi da vas podrži, da vam drži strah dok koračate u novu, nepoznatu, neistraženu i trnovitu fazu života.
Sanjam da nastavnici, učitelji, drugari i direktori ovih i onih škola, profesori na fakultetima, stanu pred svoje nadređene i zahtijevaju za jedno po jedno dijete ono što mu treba. Da ih ne guraju, da ne pišem priče kako je djetetovo pravo prekršeno. Da mature ne budu traume i slika koja će obići region, da djeca ne budu heroji jer su je, uprkos što im je drugarica'okovana’ kolicima, provezli improvizovanom rutom, nego da su drugarice pratile od prvog dana šta će za maturu obući. Baš kao i sve druge djevojčice!
Da su je ponijeli kad se bježi sa časa.
I da smo svi mi odrasli u generacije koje će svakodnevno pokazivati koliko poštuju ljude, vole što su dio njihovog života i ne montiraju osmijeh sa filmskog platna trećeg. Generacije koje u kino idu i kad lift ne radi, i kad stepenice prijete nemogućnošću, i kad stvar na kafi moraju ponoviti dvadeset puta i kad prijatelja ne mogu pozvati telefonom, ali mu mogu otkucati milion i po poruka da to nadomjeste, jer će ih tako sigurno razumjeti, generacije koje prepoznaju čitač za kompjuter i koje ga kupuju na sniženju za nekog ko će tek ući u proces učenja putem čuda tehnologije. Ili ga ‘skidaju’ s neta, ono po nedozvoljeno, ali nemojte nikom reći da sam vam rekla da to tako može/treba.
Jer onda bi treći decembar bio dan na koji bismo kafom ili vinom zalili ono što dijelimo tokom godine, a ne dan u kojem bismo zgurali sve što trebamo stvoriti za svakoga od nas. Ko god mi bili.
Dan u kojem bih znala da smo jedni u druge vjerovali tokom čitave godine.
