Postoje ljudi koji se bave nekim poslom, dok drugi žive taj posao. To se osjeti, u pokretu, fokusu, dubini i emociji. Naročito se osjeti kada se bavite umjetnošću, koja diše vašim plućima. Sudeći prema viđenom škotska fotografkinja Triša Vord jedna je od onih koji su zaljubljeni u ono što žive, jer njoj fotografija nije posao, već pokretačka snaga. Postala je zaljubljenica u fotografiju dok je pomagala ocu koji je radio u porodičnoj garaži. Tu su nastajale prve fotografije, nakon čega je shvatila da je to ono čime se želi baviti. Nakon studiranja lijepih umjetnosti u Edinburgu, ali i rada kao dio Renkinsonovog tima, profilisala se u angažovanoj modnoj fotografiji. Bila je jedna od najtalentovanijih asistentkinja koja je pronalazila savršene trenutke u vremenu za fotografisanje.
Tišina joj je bila izvor inspiracije, a krhkost ljudi fokus koji je dodatno naglašavala kroz svoj objektiv. Ubrzo nakon toga izabrana je u top pet fotografkinja, koje su inspririsale i zadivile Renkina. Ne postoji jedan projekat koji bi izdvojila kao presudan u oblikovanju nje kao fotografkinje, ali zato vjeruje kako je upravo asistentski rad usmjerio i obrazovao u njenom daljem izgrađivanju kao fotografkinje.
Postoje ljudi koji se bave nekim poslom, dok drugi žive taj posao. To se osjeti, u pokretu, fokusu, dubini i emociji.
Na pitanje kako zadržava dosljednost svom stilu fotografije, uprkos tome što nekada radi po narudžbi i u određenim uslovima, odgovara: “Postoje prilike u kojima dobijete mnogo prostora za kreativni izražaj i slobodu, ali i mogućnost da budete eksperimentalni i izražajni, ali isto tako postoje i oni u kojima klijent zahtjeva određene elemente. Međutim, ključ uspjeha je dobra komunikacija, kada razumijete šta klijent želi, ali u okviru toga razvijete i svoju kreativnost. Na taj način postižete balans i zadovoljenje obe strane.
Kao poveznicu između komercijalnih i ličnih fotografija izdvaja svoju sentimentalnost i nostalgiju. U svakoj od fotografiji pokušava predstaviti zarobljene emocije i dijelove života, koji će biti zanimljiv i ljudima u budućnosti, koji će osjetiti dašak vremena kroz njene fotografije.
Ključ uspjeha je dobra komunikacija, kada razumijete šta klijent želi, ali u okviru toga razvijete i svoju kreativnost.
Najbolji savjet koji je dobila je ujedno onaj koji daje i drugima: “Nemojte sebi biti barijera” što je sjajna poruka koju želi prenijeti svima. Ono što je dodatno naučila od oca je sposobnost pronalaska savršenstva u nesavršensti. Jednom joj je rekao da su svi tragovi prašine i nesavršenosti veoma čarobni i inspirišući, nakon čega je otvorila srce i produbila pogled. Ono što želi postići svojim fotografijama jeste da ljudi osjete povezanost sa ljudima na fotografijama, vjerujući u male trenutke koji se odvijaju unutar četiri ugla. A kada i svu moć fotografije trebala prenijeti u jednom izdanju izabrala bi one Vilsona Bentlija na kojima su predstavljene snježne pahuljice, jer joj one simbolizuju skrivenu ljepotu koje često nismo ni svjesni da postoji.
Nemojte sebi biti barijera.
Vjeruje da su sve komunikacije drugačije, kao što su i energije drugačije. Nekada je jednostavnije, a nekada zahtjevnije, ali s obzirom na to da nikada ne znate kako će biti, uvijek je iznova uzbudljivo. Za kraj dodaje citat Karla Junga, koji je izjavio: “Susret dvije ličnosti je kao kontakt dvije hemijske supstance, ako postoji ikakva reakcija, obe će biti promijenjene”. Dozvolite sebi što više takvih susreta.
