Nikad im nisam rekla da nije opala sama od sebe. Ja sam je iščupala.
Imala sam tada 10.
I tu počinje prva moja svesnost o čupkanju kose.
Možda sam to radila i pre toga, ja ne znam. Ali od tog trena sam svesna toga.
Dobro došli u moju priču o trihotilomaniji.
Nedavno sam tuđim kurcem gloginje mlatila, a sad sam skupila muda, pa ću svojim da mlatim.
Samo da kratko objasnim o čemu je reč. Radi se o psihijatrijskoj dijagnozi pod nazivom Trihotilomanija, označava se šifrom F63.3, a kao dijagnoza postoji tek 30 godina i u pitanju je poremećaj kontrole impulsa, pri čemu osoba čupka dlake s tela i oseća zadovoljstvo i euforiju. Naziv je nastao od: triho – kosa, tilen – vući i manija. Ovaj poremećaj ima oko 4% populacije, barem sudeći po prijavljenim slučajevima. Oko 90% prijavljenih slučajeva su – žene. Uzrok nepoznat. To je u najkraćim mogućim crtama.
A evo kako to kod mene zvuči i izgleda.
U daljem tekstu trihotilomaniju ću zvati ‘trich’ (od trichotillomania).
Čupkam isključivo i samo suvu kosu. Mokra kosa me uopšte ne zanima. Nikad trepavice, nikad obrve, nikad druge dlake s tela. Nikad mi nije palo napamet da to radim. Samo kosa. Čupkam kosu sa tačno određenih delova glave. Nisu mi svi delovi glave jednako zanimljivi. Uživam u traženju dlake koju ću iščupati. Ne čupkam sve redom, ne. Nego tražim.
Traženje me čini lagano napetom. Ako tražim desnom rukom, onda to činim palcem i srednjim prstom, a ako tražim levom, onda palcem i srednjim i kažiprstom. Provlačim dlake kroz navedene prste i tražim hrapavu. Glatke me ne zanimaju uopšte i njih ne diram. Volim hrapave dlake, pogotovo hrapave koje su na samom kraju stanjene, nemaju onako jasan završetak. Te obožavam.
Jer je tu velika šansa da će sam koren dlake, kad je iščupam, biti vlažan. Ukoliko nije, bacam je i zaboravljam na nju i idem dalje. Ukoliko jeste, pipam taj koren i uživam u tome. A toliko sam već ispraksana da čim osetim čupkanje, znam kakav će biti kraj dlake. Kad nađem tu u tom trenu savršenu dlaku, iščupam je i tog trena, baš tog trena dok dlaka napušta teme, ja se napetosti oslobađam. Uživanje se nastavlja, ali bez osećaja blage napetosti. Moja trich praćena je i kompulzivnim češanjem, sitnim pokretima.
Kosa mi je izuzetno oštra, kao žica, opire se svim mogućim sredstvima za oblikovanje. Neukrotiva.
Čupkam kad god su mi ruke slobodne. Dok čitam, gledam nešto… Ne čupkam kad spavam, jedem, radim, kuvam, imam seks. Veliki pametni telefoni i tableti meni su ‘spas’, jer ih moram držati obema rukama, što znači da čupkanja za vreme tipkanja – nema. Tražim savršenu dlaku i čupkam čim sam sama, čim gledam u daljinu, čim kemijam u glavi nešto – neke planove, sećanja, ideje…
Nikad za svoju trich nikom nisam rekla (ne računam fejs prijateljicu s istom dijagnozom, njoj sam rekla tek prije nekoliko dana). Ne znam tačan razlog. Nije da krepavam od sramote, jer mnoge druge stvari mi nije problem izgovoriti drugima i pred drugima. Pisala sam o tome sa tom osobom s fejsa i tada sam prvi put tu temu načela i to sa nekim ko u potpunosti razume sve što sam rekla. Glasno sam se smijala! To je ono kad imaš nešto, živiš nešto, prati te nešto većinu života, a oko tebe ne samo da niko ne zna za to, nego i da kažeš – ne mogu da te shvate i dobace do toga, a onda kao slučajno upoznaš osobu koja sve to kuži!
Psihijatri ne dobacuju, a ne da će dobaciti ‘obični’ ljudi!
Ipak, određena doza nelagode je prisutna i zato vrlo pazim kad čupkam kosu u nečijem društvu. Ili je izbegavam tada čupkati. I ne, ne budem frustrirana zbog toga. Bože, pa čupkaću kad budem sama!
Psihijatrijsku pomoć u vezi trich-a nisam nikad potražila, jer mene trich ne ometa u svakodnevnom životu. Nikad me nije ometala. Mogu čak obrnuto reći – da život ometa trich, a ne trich život. Ono što je jako dobro u celoj mojoj priči je što ja nemam vidljive pečate po kosi, pa ne moram da preduzimam nikakve korake oko skrivanja toga (poput nadogradnje kose i sl.).
Pre osam godina psihijatrici sam rekla da uživam da čupkam kosu, ona je to čupkanje kose stavila pod navodnike u moj nalaz, nije se osvrnula na to, nije prepoznala kao problem, nije prepoznala kao dijagnozu, nije prepoznala ništa. Nikakvu terapiju nisam dobila nakon te posete njoj. Obavila sam i psihologa, sve u granicama. Jupiiii, nisam luda!
Zapravo, terapija se sastoji od psihoterapije i podrške i uzimanja lekova. Na psihoterapiji se radi na tome da osoba prepozna koje su to situacije kad se javlja potreba da čupka dlake i onda na tome radi – doslovno spreči ruku da krene prema glavi/obrvama/kapcima.
Puno mi je pomogla grupa na Facebooku u koju sam tek nedavno ušla. Nikad mi nije palo napamet da uopšte potražim takvu neku grupu. E, kad sam tu ušla i videla šta sve ljudi sebi rade i kako sve to izgleda, shvatila sam da sam mala beba za njih i da moje čupkanje može slobodno da se nastavi istim tonom i žarom kao i u protekle 24 godine. Opet ja i onaj moj stav: drugima je teže nego meni!
Zadnjih 20 godina šišam se na kratko, najvećim delom zato što mi je tako lakše (nisam od onih što imaju fetiš na održavanje kose, pravljenje frizura i bavljenje tim sranjima), mislim da mi super stoji, a jednim manjim delom i zbog podsvesne neke potrebe da ne počupam baš sve. Jer kad je kosa jako kratka, onda krenem da tražim savršenu gospođu dlaku, čak i tada tražim, da, ali brzo prestanem, jer ne mogu da je uhvatim. Onda čekam da naraste, pa se šišam opet. I tako u krug.
Život je krug.
Živeo krug!
Trich je bio nešto samo moje, tako je barem bilo do izlaska ovog teksta. Nikada u vezi nje nisam doživela ništa loše, nemam traume iz detinjstva koje su vezane za trich. Imala sam sreću da se to ne vidi, pa sam izbegla suvišna pitanja.
Trich je posledica, nikako uzrok. Samo još uvek ne znam posledica čega je konkretno. Možda nikad ni ne saznam. Ne znam ni moram li to uopšte saznati ili mogu i smem da živim kao i do sada.
Ja nisam trich.
Trich jeste ja, jer bez mene – nema ni nje.
Ja nju definiram, ona mene ne, iako je prisutna skoro četvrt veka.
A vi – kako ste?