Ne znamo za vas, ali nama prva asocijacija na zimu nije snijeg, već hrana. Malo teža, masnija, začinjenija. Ona koja se malo duže priprema, za razliku od ljetnje koju samo isjeckaš i ubaciš u stomak. Ali nisam vam ja od tih koji vole doći na gotovo, kupiti spremljeno jelo, sažvakati i progutati, a onda se udaljiti od stola. Ja vjerujem u proces.
Foto: Bitt24 / Shutterstock
Tokom spremanja zimnice uvijek se po društvenim mrežama dijeli isti status, koji ide otprilike ovako: da mi je znati kome je to palo na pamet da papriku peče, pa guli, pa čisti, pa melje, pa kuva, pa stavlja u tegle. Dijele ga uglavnom žene, i poneki muškarac koji nije mogao da promijeni svoju sudbinu pa sada njoj pomaže da papriku peče, pa guli, pa čisti, pa melje…
I onda meni jedan dan prosto dođe – pravi mi se ajvar! Peku mi se te dugačke, crvene paprike, duva mi se u jagodice koje me bole, gule mi se roge i psuju sjemenke. Melje mi se sve to i sluša majka koja me kritikuje i govori da usporim jer ću ostati bez prstiju. Onda mi se dugo miješa ta smjesa, dodaje so i sirće jer toga nikad dosta nije. Onda mi se griju tegle, ali one manje jer sve ima bolji ukus iz manjih pakovanja. Pa mi se sipa ta vrela smjesa u te vrele tegle, pažljivo zatvara i onda umotava u deku, da se zaokruži cijeli proces. Pa mi se obilazi to skriveno blago danima, svaki put zapitkujući majku kad će biti spremno za jelo, više da bih nju nervirala istim pitanjima, nego što ne znam odgovor.
I kad spomenuh koleginici iz redakcije da mi je eto, samo od sebe, došlo da pravim ajvar, žena se zasmija. Njoj došlo da pravi ajvar. NJOJ DOŠLO DA PRAVI AJVAR. I preporuči mi da idem u jednu lokalnu fabriku za preradu voća i povrća, da volontiram.
Pa ona nije ni svjesna šta je sve ajvar, kakve priče iza sebe ima i kakvu istoriju! Recimo, o Njegovom veličanstvu dovoljno govori porijeklo imena. „Ajvar“ je nastao od riječi „havyar“, što na turskom znači kavijar. Jedno od najelitnijih jela, simbol otmjenosti i prestiža, svima nam stoji u frižiderima i policama. Naša verzija kavijara nastala je u blizini Đerdapske klisure, da bi svoj savremeniji oblik dobio krajem 19. vijeka u beogradskim restoranima.
Međutim, sad se lome koplja čiji je ajvar proizvod, da li srpski, slovenački, bugarski ili makedonski. Svi ga svojataju i prisvajaju, a mi bismo samo da ga puste na miru i uživaju u njemu. Jer, zar je bitnije čiji je od toga kakvog je ukusa?
A da ajvar okuplja ljude oko sebe nisu svjedoci samo gosti na slavi koji se međusobno dodaju zdjelicom punom ove delikatese, već i povrtlari iz okoline Leskovca. Oni su čak osnovali udruženje Leskovački ajvar, dajući jasno do znanja da žele zaštititi ovu poslasticu i staviti je na isti tanjir sa leskovačkim roštiljem.
Koliko je spremanje ajvara zabavan proces pokazuju i takmičenja koja se organizuju širom Srbije, pod nazivom „Izađi mi na teglu“. Tada ekipe javno peku paprike, gule patlidžan i paradajz, sjeckaju i melju sve to, kuvaju, začinjavaju… A onda se bira najbolji u čiju teglu se sa žudnjom gleda. Tu je i Ajvarijada koju organizuje domaći trgovački lanac Tropic, koji jednom godišnje prikuplja uzorke pa onda žiri proglasi najbolje. I to u kategorijama ljuti ajvar, blagi ajvar i najljepša teglica. Molim lijepo!
Nekako sam uvijek više voljela ljutiku, koju moja mama pravi malo začinjeniju i bez patlidžana, koji je u stvari revervisan za ajvar. A ni pinđur mi ne leži toliko dobro kao ljutika, iako inače mnogo volim luk. A iako govore da u pravi ajvar (mada se ja uvijek grozim toga PRAVI, posebno ako su PRAVE žene i PRAVI muškarci u pitanju) idu samo crvene paprike, meni mnogo više godi ta kombinacija sa paradajzom.
Ok, znam da je decembar, da su vrijedne domaćice odavno napunile svoje police i obezbijedile zimske poslastice za svoje voljene. Da, znam da je prošla sezona povrća potrebnog za taj poduhvat. Znam da sam zakasnila za spremanje, ali i da (ruku na srce) vjerovatno ne bih ni stigla da odradim sav taj posao. Ima tu dana i dana spremanja. Ne samo ajvara, već i kiseljenja paprika, krastavaca, cvekle, šarene salate… Kad mi neko pomene spremanje šarene salate aktivira mi se trauma iz djetinjstva, pa se sjetim mene i jadne mi majke kako sjeckamo satima, a kasnije i noćima, povrće u najsitnije komadiće. Ko nije spremao šarenu salatu, ne zna koliko je zapravo uživanje kuvanje ajvara.
Pošto se ja uvijek ovako dobrih ideja (da, odgovorno tvrdim da je mučenje same sebe spremanjem ajvara dobra ideja) kasno sjetim, kada ni tehnički više nije moguće da se realizuju, dovedem se u nezgodnu situaciju. Spremala bih je, ali je kasno, povrće više nije tako kvalitetno kao ranije, a i trebalo bi to što prije uraditi ako želim da dovoljno odstoji, a nemam baš ni vremena… Dileme su vaskolike.
Čini mi se da je za ljude poput mene ipak najbolja opcija da tu istu zimnicu kupe, umjesto da je spremaju. Em je brže, em se ne kockaš hoće li poduhvat uspjeti ili ne, em finansijski čak i bolje prođeš. A uštediš podosta vremena, koje možeš potrošiti mnogo pametnije. Recimo, na jedenje te iste zimnice. Tako da je meni pametnije da investiram novac u ono što zaista volim. Recimo, Volim program tih istih lanaca Tropic i mojMarket. Tamo imaju sve što mi treba, od ajvara (onog ljutog) pa do šarene salate (one koja mi ne aktivira traume).
Međutim, obećavam sebi da ću se naredni put sjetiti na vijeme svega ovoga i ne uskratiti sebi opečene prste (i jezik, da se ne lažemo). Do tada, vi mi javite za koju ste se opciju same odlučile ove godine i podijelite sa mnom svoje recepte za sljedeću godinu, po mogućnosti one malo ljuće.
