Čitati bajke djeci pred spavanje za jedne je rutina, svakodnevica, dok pojedinima predstavlja samo jedan od načina da bar nakratko umire dijete i pokušaju ga odvući od, recimo, crtanih filmova. Ipak, blagodeti čitanja bajki mališanima su, kažu oni koji su se time stručno bavili, višestruke.
Albert Einstein je svojevremeno poručio da, ako želite da vam dijete bude inteligentno, čitate mu bajke, a ako želite da bude jako inteligentno, čitate mu još bajki. One podstiču maštanje, i to ono optimistično, usmjereno ka uspjehu, i stvaranje, a kroz simbole kojima obiluju progovaraju o vječnim temama, koje su univerzalne i primjenjive u svakoj kulturi (zato su priče braće Grim ili Hansa Kristijana Andersena dopadljive i razumljive djeci širom svijeta, baš kao što su i ruske snježne ili etiopske bajke).
“Bajka pojednostavljuje situacije. Likovi u bajci su jasno ocrtani, a detalja, osim ako nisu važni, nema. Svi likovi su (proto)tipični, radije nego jedinstveni. … Jedan brat je glup, drugi pametan. Jedna sestra je puna vrlina i sposobnosti, druge su zle i lijene. Jedan roditelj je samo dobar, drugi samo loš”, zabilježio je Bruno Bettelheim, poznati američki dječji psiholog i psihoanalitičar austrijsko-jevrejskog porijekla, u svojoj knjizi “Smisao i značenje bajki”.
Bajke nas uče da razmišljamo, promišljamo i zaključujemo. Trogodišnjakinja će vjerovatno pomisliti da je poenta priče iz “Male sirene” kako se udati za princa, dok će nešto kasnije moći da shvati da je tu zapravo riječ o tome da sve naše odluke i djela imaju određene posljedice.
“‘Djevojčica sa šibicama’ jer sam nažalost još kao mala shvatila da ljudi nisu dobri i jednako me to boli i danas, iako su tata i mama pričali suprotno. ‘Nemušti jezik’ jer sam bila ubijeđena da postoje ljudi koji znaju jezik životinja i, eto, tokom života upoznala neke od njih”, govori književnica Vida Pejović.
One nam poručuju da će dobro uvijek pobijediti zlo, da će se loši ljudi pokajati, da postoji nada i za one koji u tom momentu izgledaju beznadežno, da će neprijatelj biti poražen.
“Moja najdraža je ‘Snežna kraljica’, zato što nas uči o tankoj liniji između dobra i zla. I možda još važnije, da se za hepiend ipak moramo ozbiljno potruditi”, kaže Jelena Kojović-Tepić, književnica i televizijska novinarka/urednica.
Osim toga, uz bajke djeca uviđaju koliko je, zapravo, čitanje lijepo i, što da ne, bajkovito, da im otvara vidike i uvodi ih u neki samo njihov svijet, u kojem su pročitano smjestili baš onako kako njima odgovara. Uz na taj način razvijene čitalačke navike, u kasnijoj dobi, bajke nam mogu pomoći da bolje spoznamo sebe. Naime, one se, na neki način, smatra upravo Bettelheim, obraćaju nesvjesnom dijelu naše ličnosti i ublažavaju nam strepnje, pa se koriste i u psihoterapiji!
Terapija bajkama počiva na procesima otkrivanja, prerade i promjene životnog scenarija koji je nastao kroz ponavljane odnose sa porodicom i okruženjem. Jedan od načina da se nečiji scenario otkrije je saznanje o tome koja je njegova ili njena omiljena bajka. I, zaista, najčešće se vezujemo upravo za one bajke koje na neki način možemo povezati sa svojim životom. Tako arhitektica i teatrološkinja Monika Ponjavić navodi da joj ju je bajka “Carevo novo ruho”, Hansa Kristijana Andersena, naučila kritičkom mišljenju i da je važnije biti svoj, nego se iz straha priklanjati popularnom mišljenju većine.
Na primjer, osoba kojoj je “Petar Pan” omiljena bajka može biti ona koja se suočava sa problemima koje nosi odrastanje. Da se neko na neki način osjeća potčinjeno, kad je u pitanju bliska dominantna ženska figura, može značiti ako taj neko posebno voli “Snježanu i sedam patuljaka”. “Uspavana ljepotica” bi, sličnom logikom, mogla biti izbor nekoga ko je određeni dio svog života prekinuo (“uspavao ga”) ili pred koju roditelji stavljaju nerealne zahtjeve. “Crvenkapa”, opet, može da ukaže na zavisan ip ličnosti, koji traži da ga neko spasi, ali i na osobu koja je strogo vaspitana.
“Ja mnogo volim ‘Bambija’ i ‘Djevojčicu sa šibicama’. Obe jer su beskrajno tužne i jer su me navele da razmišljam o sopstvenoj smrti, o smrti onih koji nam znače i s obzirom da sam ih čitala baš rano navele su me da razmišljam u baš nezgodnom pravcu za dijete, ali važnom za odraslu osobu”, govori novinarka Vesna Kerkez.
I da, razgovarajte sa djecom o pročitanom. Razmišljaće ona, ali i vi. Ipak je mnogo toga drugačije sa sedam i 27 godina. Recimo, spoznaja da postoje neke vrste odnosa i neke institucije.
“‘Ivica i Marica’, ‘Devojčica sa šibicama’ – nekad sam plakala i bila tužna, i dalje sam tužna, ali se pitam gde je tu centar za socijalni rad”, prokomentarisala je za kraj moj upit na Facebooku o najdražim bajkama Jasna Opačić iz Smederevske Palanke.
