Otišli su, prerano, ne samo za one koji ih vole, prerano za sve nas koje je život porazio kada ih je odveo.
Posljednjih dana sam na portalima i društvenim mrežama naišla na nekoliko tekstova koji govore o tome kako zaposleni traže da im se plata ne umanjuje za “velikih” 0,25% koliko od naših plata odlazi u Fond solidarnosti za liječenje djece u inostranstvu. Poraz!
Ništa drugo nisam mogla da pomislim, osim da sam poražena činjenicom da i ja pripadam toj vrsti zemaljskih stvorova kojima je teško dati dvije ili pet maraka svaki mjesec kako bi jedan tek započet život dobio priliku da odraste.
Onda sam se sjetila da sam nekoliko mjeseci prije takođe viđala tekstove i saopštenja sličnog sadržaja – odnosili su se na organizovanje donatorske večeri i koncerta (ili više njih) naših poznatih pjevača. I tada su komentari bili negativni, prepuni tona mržnje i negodovanja. Zašto? Naizgled, ljudi ne vjeruju vlasti i nadležnima koji se brinu o tome gdje će taj novac da ode. I to je u redu, ipak je ovo Balkan.
Međutim, nešto drugo mi privlači pažnju. Jesenas smo bili nezadovoljni što nemamo sredstva za liječenje djece u inostranstvu, pa moramo organizovati donatorske večeri. Sada imamo Fond za ta sredstva, pa nam ni on ne valja. Kada bi se ukinuo Fond i našlo neko treće rješenje, mi bismo mu opet našli manu. Jer to smo mi, a mi ne volimo humanost ako nije javna, ako se njom ne možemo pohvaliti na društvenim mrežama, u frizerskom salonu i noćnom klubu.
Znate, većina vas koji pričate o donatorskim večerima i različitim fondovima, uopšte ne zna o čemu govori. Niti ima pravo da ih spominje. Donatorsko veče koje prikuplja novac za liječenje djece u inostranstvu ili kod nas, za izgradnju roditeljske kuće za oboljelu djecu ili za bilo kakav vid liječenja ili pomoći oboljelima, nužno je zlo koje je poraz našeg društva u samom startu.
Zašto? Zato što je zdravstvena zaštita i odraslih, a pogotovo djece nešto što nam treba biti prioritet, za šta treba da postoje sredstva u budžetu, a ne na humanitarnim računima i putem telefonskih poziva. Donatorske večeri treba da se prave za poboljšanje života poslije bolesti, za kampove i psihološke radionice. A djeca treba da se liječe jer na to imaju pravo, moralno i zakonsko, a ne zato što je neko pozvao humanitarni broj.
I kada sve to nemamo, kada neko odluči da na drugi način skupi novac, da ono što je potrošio na luksuz umjesto na potrebu dijelom podmiri “hljebom i igrama”, zašto nam i to uništavate?! Ne razumijete, nadam se da nikada nećete razumjeti, šta znači čekati lijek, ne znati da li će vam biti dodijeljen a ne moći ga kupiti.
Ne znate šta znači vidjeti neku zemlju kao obećanu samo zato jer se tamo ljudi liječe, jer tamo ima antibiotika, analgetika, bioloških ljekova i citostatika. Ne znate šta je rijetka bolest, šta je neizlječiva bolest, šta je život u kome svaki dan gledate kako se neko vaš bori za život. Ne znate, ne želim vam da ikad saznate kako se broje dani unazad, a da ne znate da li brojite do novog života ili konačnog kraja.
Ne znate ni šta je Fond solidarnosti. To može biti najveća prevara ove decenije. Ali može spasiti i nekoliko života. I mi nismo ti koji će odlučivati o tome. Zato ne treba ni da brinemo o tome da li će neko nešto iz tog Fonda da ukrade.
Koliko vas koji ste stopirali svoje dvije ili četiri marke taj iznos uplati na nečiji račun? Koliko vas zaista pozove humanitarni broj koji dijelite na svojim Facebook zidovima? Koliko vas svoje desetogodišnje dijete uči da drugar iz razreda koji je bolestan treba razonodu i svoje drugare i dalje? Čast izuzecima, ali malo je takvih. Svi se sklanjamo pred problemom i morališemo o tome ko će ukrasti naše dvije marke.
A sami od sebe sakrivamo suštinu – neću pomoći ako se ne mogu pohvaliti. Pomoć nije mahanje uplatnicom i pozivanje drugih da učine isto. Pomoć kada je iskrena, ona je tiha, mirna i dugotrajna. Jer vaših 10 maraka na uplatnici neće spasiti nikoga. Ali stotine hiljada koje se prikupe mjesečno mogu da urade mnogo.
I ako zaista vjerujete da neko tamo novac koji dajete za liječenje djece koristi za svoje potrebe, mislite li da ćete ga osujetiti sa vaše dvije ili četiri marke?! Nećete, jer vi niste birali ni njega/nju, ni iznos koji ćete dati, ni dijete koje (ne)će taj novac dobiti. Birate samo da li ćete biti čovjek ili vuk. A u posljednje vrijeme, zavijanja nam postaju sve glasnija.
Ne znam da li smo toliko puta izvarani, stoga više ne vjerujemo u bilo kakvu dobrotu. Ili smo i sami bili prinuđeni da nekoga varamo, pa slijedeći sopstveni primjer nemamo povjerenja u ljude. Znam da volimo dramu, obožavamo tragediju, vrsni smo sudionici svake utakmice humanosti i sudije kada se ta utakmica završi, sa jednim jedinim pitanjem: „Gdje su pare?“
Znam i da mi koji smo osjetili šta je bolest, znamo i kako je kada nemamo zdravstvenu zaštitu, nemamo lijekove, nemamo doktore. Imamo samo nadu i jedni druge. Imamo vjeru da će tamo neki račun biti prepun novca za naše najdraže.
I zato ostavite nam na miru fondove, donatorske večeri, pjevače, glumce, pisce i sve znane i neznane koji pjevaju, glume, pišu, govore, telefoniraju i rade ono što vi ne radite, a trebalo bi. Ako se već sklanjate pred odgovornošću bivanja čovjekom, ne smetajte kada neko pomaže.
A to da li će neko uzeti što mu ne pripada i biti kažnjen, svakako nije vaša briga. Za takve postoji viša sila. Vi činite koliko je do vas. Ili budite jednaki onima koje osuđujete.
