Da, nije kasno za gotovo ništa sve dok si živ, ali nije istina da ne zakasniš na milijun stvari u životu i ne dobiješ novu priliku. Namjerno ili slučajno, tako je. Može biti kasno za mnoge birokratske stvari, akcije, predavanja, tečajeve, određeni sport, djecu ili brak. Ne kažem da ne možeš svemu tome pronaći alternativu, ali gotovo uvijek je teže od onoga što si zamislio. Umor i razočaranje jer nije uspjelo iz prve uvijek ti malo upropasti alternativu, iako se možda na kraju pokaže najbolje za tebe.
Često se dogodi da Svemir (ili što već) zna bolje od tebe i ako te natjera na čekanje i promjenu plana nije to bez razloga. Često bude još i bolje.
Ali što kad je zbilja kasno za neke stvari? Kad nema nazad?
Ne jednom mi se dogodilo, a koliko čujem i mnogima oko mene, da mi se jave prekasno, kad je alternativa već stupila na snagu i kad sam nastavila dalje sa životom. Kažu mi “Volim te” i “Želim te nazad” tjednima ili mjesecima (nekad i godinama!) nakon što su propustili sve prilike kojih sam često dala i previše.
Može im biti, valjda. Tako funkcioniraju osobe koje nisu znale iskoristiti na vrijeme ono što im je bilo pred nosom. I nevjerojatno, uvijek znam da će do toga doći. Nikad se nije dogodilo da neće, ne zato jer sam fenomenalna i savršena (jer nisam), nego jer su gotovo svi muškarci takvi. Ili barem oni s kojima sam imala posla.
I dok se oni oslanjaju na “Nikad nije kasno”, svakim danom sam sve sigurnija da uvijek može biti kasno. Čak i za ljubav.
Ako sam s nekim onda ne kalkuliram kad ću i što ću, samo volim, bez nepotrebnih riječi i izjava.
Radije se zaletim u zid odmah na početku nego čekam mjesecima i godinama i onda zid padne na mene. Nekako sam oduvijek više za opciju da sam sama sebi kriva ako nešto nije išlo nego da za to optužujem druge. I svoje/njihovo čekanje.
Ne jednom sam pisala o tim čekanjima, onima koja su u većini slučajeva uzaludna i koja su samo pokazatelj nesigurnosti u nešto što bi se trebalo napraviti ili izreći. Ili čak i osjetiti. Čekati da se zaljubiš, da zavoliš, da se odseliš, da rodiš… OK, ništa ne ide preko noći, ali dokle smo spremni čekati da bismo se na kraju razočarali?
Nismo više dvanaestogodišnjaci pa da ne znamo na vrijeme osjetiti je li nešto je ili nije. Naučili smo prepoznati osjećaje i prilike. Ili smo ih barem trebali naučiti.
Ako ne znaš pročitati da te netko navlači, privatno ili poslovno, to je isključivo tvoj problem, a na tebi je koliko si vremena spreman pokloniti nekome tko to ne zaslužuje. Ali pazi, jednom kad pokloniš vrijeme, to vrijeme ne dobiješ nazad.
Zato biraj s kime ćeš se družiti, kako i zašto. Biraj što ćeš, kako i koliko raditi, jer sutra je već potpuno druga priča. Stoj iza svoje odluke da ti se više ne čeka, da ćeš lupiti “Volim te” i držati srce na dlanu, pa makar osoba ispred tebe to ne osjeća tako i ne zaslužuje te.
Vratit ćeš to srce tim istim dlanom nazad u svoj prsni koš, gdje mu je i mjesto, i znat ćeš da je taj ožiljak jedan od onih privremenih, koji se može vrlo brzo zatvoriti.
Dobro je, izbjegnuo si jedan puno dublji i veći. I uštedio si vrijeme. Prije ili kasnije doći će osoba, posao, prilika koji će vrijediti svih tih malih ožiljaka zbog nestrpljivosti.
Zapravo, nije to nestrpljivost, to je ona luda hrabrost. Ne puštaj ju, učinit će ti više dobrog od uzaludnog čekanja.
Do idućeg puta, ne čekaj.
Zagrljaj,
A.
https://www.instagram.com/p/BjhNsGfFZ0S/?taken-by=blogledalo
