Kako sam odrastala. Koliko su rat, gubitak tate sa samo osam godina, stana, prijatelja, igračaka, parkova, poznatih ulica i oblika, uticali na mene.
Ono što ne znate i o čemu manje govorim je koliko je to uticalo na odnose drugih ljudi prema meni. Kao bolešljivo dijete, sa bronhitisom u ratnim uslovima, kada mama i tata nisu mogli tek tako da te spakuju i odvedu na more, često sam bila gost bolnice. To je obično bilo praćeno napadima suza, histerije, njihovim potkupljivanjem i kasnije odlaskom na ćevape.
Noći i noći su moji roditelji proveli noseći me u naručju kako bih lakše disala, milijući leđa, privijajući razne prirodne lijekove na pluća, moleći me da popijem tabletu i da ne histerišem kada odemo na injekciju.
U tome svemu, kao jači, i čije sam mezimče bila, prednjačio je tata. Voljeli smo se kao što nikada nisam nekoga tako voljela. Bili smo povezani kao niko nikada. Vodio me svuda i nikada mu nisam smetala. Kada su mi rekli da je otišao zauvijek, napadi bronhitisa postajali su samo gori.
Mama i baka su zaštitničkim nagonima i svim silama pokušavale da mi nadomjeste ono što sam bespovratno izgubila, mazeći me tako još više. Za mene nije postojalo nemam i ne mogu. Mama, iako stroga, skidala je zvijezde sa neba kako bismo se mi osjećali bolje, kao da je ona kriva bila za ono što nam se desilo, pa se pretjeranom brigom o nama i preuzimanjem naših obaveza samo još dodatno kažnjavala.
Bila je nekada nervozna i ljuta, bila je nekada umorna, ali nas je uvijek štitila više od bilo čega na svijetu. Nije postojao problem pred kojim bi ona drhtala i ustuknula. Nije postojalo nešto što sam tražila, a da mi ona ne bi dala ili pokušala da stvori tu priliku za mene.
Kada sama otišla na fakultet, prvi put sam se shvatila kako izgleda život bez nje. Nje kojoj sam toliko puta rekla da je mrzim, da je okrutna i grozna, jer nije umjela da voli nježno i govori lijepe riječi, ali je umjela da uradi sve ono što mi je trebalo kako bih se osjećala najsigurnije na svijetu. A zar to nije NAJVEĆI dokaz ljubavi?
Plašila bih se kad bih vidjela one rijetke trenutke njene slabosti, jer gotovo nikada nije bila slaba. Plašila sam se silno kada je bivala bolesna. Često sam to negirala. Često sam bila gruba prema njoj jer nisam željela da ona bude ta kojoj treba bilo kakva nježnost.
Nismo govorile jedna drugoj: VOLIM TE. Nije u mom prisustvu pričala o meni kao o najboljoj kćerki, niti sam ja tada nju željela da nominujem kao „majku godine“.
Ja još nisam majka. Postoji više razloga za to, ali primarno je što znam da nikada ne bih mogla da budem toliko požrtvovana koliko je ona bila. Ona je pokazala kakve sve šamare život može da ti pljusne, a da ti i dalje ostaneš na nogama. Ona mi je pokazala kako se vole djeca, čvrsto, a i iznad svega.
Nisam sigurna da bih ja tako umjela. Nisam sigurna da bih smjela. Nisam sigurna da sam dorasla.
JA SAM RAZMAŽENA! Najrazmaženija tridesetdvogodišnjakinja koju ste sreli. Mene povrjeđuju i komentari slučajnih prolaznika, jer sam navikla da me u životu maze, da je sve u rukavicama i da mi na svaki problem stavljaju velike svilene mašne. Koliko god bi život bivao okrutan, toliko su ovi koji su bili u mom okruženju mogli da maze. Štite. Brane. Brišu suze, kojih je bilo i previše.
JA SAM NAPORNA djevojka i drugarica. Ja zahtjevam pažnju i velike geste. Ja kad volim volim nametljivo. Ja gušim. Ja želim sve i želim zauvijek. Ja krvarim za svoje prijatelje. Ja volim svoju porodicu. Ja volim rijetke, ali volim kvalitetno.
Ja sam proizvod svih onih životnih prilika koje su željele da me slome i nisu me napravile jačom jer su jači bili oni koji su od njih željeli da me zaštite.
Ja nisam imala tatu, ali IMAM mamu koja i danas brine da imam novu trenerku i suve noge. Koja me svakog jutra pita kako sam spavala i šta sam ručala. Ja imam brata koji me voli. Baku koja je čitavog života disala za mene, a ponekad i umjesto mene.
I NJEGA. KOJI ME VOLI LJUBAVLJU KAKVU VAM SVIMA ŽELIM!
Pa, šta ako sam i razmažena?!
