El comandante je umro! Potvrdio je to jutros kubanskom narodu i narodima svijeta Raul Kastro, brat gotovo posljednjeg svjetskog revolucionara, Fidela Kastra.
Tuga je zavladala ulicama Havane, glavnog grada Kube, zemlje u kojoj i danas vlada komunistička ideja. Slavlje na drugoj strani, u Majamiju, gdje su utočište pronašli Kastrovi neistomišljenici koje je režim protjerao.
Svejedno kako ste doživjeli smrt ovog lidera, jedno je sigurno – dio svijeta obradovala je vijest, dio tuguje, ali većina o Fidelovoj ideji govori s dubokim poštovanjem. Iako su mnogi vjerovali da je umro još prije nekoliko godina, posljednji put u javnosti se pojavio u avgustu ove godine, na proslavi svog 90. rođendana.
Na vlasti je bio od 1959. godine, kada ga je na to mjesto dovela revolucija koju je predvodio zajedno sa bratom Raulom i argentinskim revolucionarom Ernestom če Gevarom. A u tih više od pet decenija do ludila je dovodio svoje protivnike. Svjetski analitičari kažu da se na vlasti toliko održao zahvaljujući nevjerovatnoj harizmi, ali i čeličnoj volji.
Na kućnom pragu Sjedinjenih Američkih Država komunistička Kuba, mada siromašna, živjela je “ušuškana” vlastitim idejama koje nije srušilo ni 11 predsjednika moćnog komšiluka, ali ni 637 atentata iz kojih je Fidel izašao bez ogrebotine. Od 2006. godine, kada je obzanjeno da boluje od teške, ali nepoznate bolesti, manje se pojavljivao u javnosti, ali daleko od toga da nije krojio sudbinu Kubanaca. Brat Raul ga je na liderskoj poziciji i zvanično zamijenio 2008. godine.
Svejedno kako ste doživjeli smrt ovog lidera, jedno je sigurno – dio svijeta obradovala je vijest, dio tuguje, ali većina o Fidelovoj ideji govori s dubokim poštovanjem.
Kontrolisao je svaki dio života na ostrvu. Slao je neposlušnike iza rešetaka, određivao tokove poljoprivrede, određivao život u svakom smislu riječi. Tokom američke invazije 1961. godine, u koju je kapitalistički div krenuo uz pomoć kubanskih izbjeglica, vojnike sa druge strane granice dočekao je na tenku.
To se dogodilo nakon što je Kastrova vlada nacionalizovala rafinerije nafte, šećerane i pogone za proizvodnju struje pa su SAD 1960. godine prestale da kupuju kubanski šećer i uvele ekonomski embargo Kubancima.
Tada je ostala upamćena njegova izjava: “Ja sam marksista-lenjinsta i ostaću to do svoje smrti”.
Godinu kasnije SAD su otkrile da je Kuba baza SSSR za balističke rakete dolekog dometa, čime je komunistima gotovo cijeli američki svijet bio u dvogledu.
Diktatorski? Znajte da je većina Kubanaca do posljednjeg dana vjerovala, a i sada vjeruje u komunističke ideale, bez obzira na sve lošije ekonomsko stanje. Kastro je mase i govorima držao na okupu, a rekord je oborio govoreći pred Ujedinjenim nacijama četiri i po sata.
Kontrolisao je svaki dio života na ostrvu. Slao je neposlušnike iza rešetaka, određivao tokove poljoprivrede, određivao život u svakom smislu riječi. Tokom američke invazije 1961. godine, u koju je kapitalistički div krenuo uz pomoć kubanskih izbjeglica, vojnike sa druge strane granice dočekao je na tenku.
Padom evropskog komunizma i Sovjetskog Saveza Kubi su poljuljani komunistički temelji, ali Kastro nije odustajao. Siromaštvo je postalo način života, a zemlja je mogla da se pohvali dostignućima u liječenju teških bolesti, ali i reformama obrazovnog sistema. Time je pokušavao da pokaže kako je revolucija dobra za sve narode.
“New York Times”, analizirajući jutros Kastrovu smrt, navodi da je “bio ikona komunizma 20. vijeka čiji je značaj bio znatno veći nego što se očekivalo od šefa jednog karipskog ostrva sa 11 miliona stanovnika”.
A šta slijedi?
Još za Kastrovog života njegov brat je uveo neke novine i izmijenio Kubu. Olabavio je ekonomske granice i dogovorio ponovno uspostavljanje diplomatskih veza i prekid decenijskog neprijateljstva sa SAD. Upravo zato Kastrova smrt naglašava generacijsku promjenu u kubanskom komunističkom liderstvu.
Rodbina žrtava Kastrovog režima biće, kako procjenjuju svjetski mediji, najbrža i najžešća u pohodu na ovo karipsko ostrvo nakon njegove smrti. Čak 650.000 Kubanaca živi u Majamiju. Mnogi od njih već danas su pozvali vlastodršce u SAD da vojno intervenišu na Kubi, kako je to učinjeno i u Iraku. Biće zanimljivo pratiti namjere Donalda Trampa, ali i kako će na sve to da odgovori Vladimir Putin i cijela Rusija.
Padom evropskog komunizma i Sovjetskog Saveza Kubi su poljuljani komunistički temelji, ali Kastro nije odustajao. Siromaštvo je postalo način života, a zemlja je mogla da se pohvali dostignućima u liječenju teških bolesti, ali i reformama obrazovnog sistema. Time je pokušavao da pokaže kako je revolucija dobra za sve narode.
Među prvima koji su izjavili saučešće Kubancima bio je upravo Putin koji je, saopštio je Kremlj, pohvalio ideje Fidela Kastra i nazvao ga simbolom jednog vremena i iskrenim i pouzdanim prijateljem Rusije.
Ni svjetski lideri nisu propustili da kažu šta misle o revolucionarnim Fidelovim idejama. Tako je Fransoa Oland, predsjednik Francuske, kazao da je “Kastro bio oličenje kubanske revolucije, u nadi koju je ona probudila i u razočarenjima koje je izazvala”.
Za Kastrom su iskreno zažalili predstavnici vlasti u Meksiku, Indiji, Venecueli…
I iz SAD je stigla reakcija.
“Malo je pojedinaca u 20. vijeku koji su imali tako velik uticaj na jednu zemlju kao što je Fidel Kastro imao na Kubu. Mijenjao je zemlju prema sebi u lošem i dobrom smislu. Kuba će biti drugačije mjesto jer je živio i umro”, rekao je Robert Pastor, bivši savjetnik za nacionalnu bezbjednost u administraciji nekadašnjeg američkog predsjednika Džimija Karetera.
Rodbina žrtava Kastrovog režima biće, kako procjenjuju svjetski mediji, najbrža i najžešća u pohodu na ovo karipsko ostrvo nakon njegove smrti.
Ova smrt, nekada bi, prema mišljenju analitičara, mogla da dovede u pitanje kubansku budućnost, ali zasad neće izazvati krizu jer osamdesetpetogodišnji Raul Kastro čvrsto drži vlast.
S nje će odstupiti 2018. godine, jer je Politbiro Komunističke partije Kube u svoje redove doveo mlađe snage, a među njima i Migela Dijaza Kanela, najvjerovatnijeg nasljednika ideje “Kastro”.
Hoće li komunistička ideja opstati, pitanje je vremena i količine čelika u volji Kastrovih sljedbenika.
