Ima neka tajna veza što spaja Bijelo dugme, Indekse i jugoslovenskog seks simbola, Čolu. No, ta tajna veza nije Sarajevo koje je nekad bilo, a ni muzička scena koja je nekad pjevala punim plućima. Ne, ta je veza jedan Vlado iz Brezovog Polja.
Pjesnik i tekstopisac, Vlado Dijak je u ovaj naš svijet stigao 1925. godine, u doba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a otišao u vremena kad je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija počela da puca po bratskim šavovima. Ali, u 63 godine koje je proveo na zemlji, ničijoj i svačijoj, Dijak je udisao život poeziji, koja će, kao i zlatno doba ex-Yu scene, otići međ’ one strane istorije kojih se nećemo stidjeti.
Zbog svojih riječi, Dijak je jedno vrijeme boravio i na Golom Otoku, kazamatu politički nepodobnih drugova. Bio je humorista. Takve vlast nije voljela i, za razliku od danas, takve je vlast ozbiljno shvatala kao prijetnju redu, radu i disciplini. Pisao je Vlado za “Banjalučke novine”, a kasnije i za “Radio Sarajevo”. Pisao je Vlado i knjige pjesama, a i romane. Ipak, danas ga većina ne pamti po “Ambasadoru boema”, “Ljubičastom kišobranu”, “Kafani San” ili pak “Crnom konju”. Danas je Vlado onaj koji je volio jednu Selmu, koji je molio tu jednu Selmu da se ne naginje kroz prozor.
“Stanica Podlugovi”, u izvođenju Zdravka Čolića. “Čisti, bijeli snijeg”, u izvođenju Arsena Dedića. “Betonska brana”, u izvođenju Indeksa.
Pjevali su mnogi Vladinu poeziju, ali Selma se izborila, ne samo za komoru u njegovom srcu, nego i posebno mjesto u njegovom umjetničkom opusu. Napisao ju je ’49, ali “hit” u staroj Jugi je postala tek ’74. Jer, kako tada, tako i sada – širim narodnim masama je pjesma jedno, a poezija nešto sasvim treće.
Te 1974. godine, Bijelo dugme izdaje prvi studijski album “Kad bi bio bijelo dugme”, i cijela ondašnja republika počinje da pjeva o Selminom odlasku na fakultet. Sa Bebekom na čelu i sjetom u glasu. Uvrštena i u “Panoramu bosanskohercegovačke pozeije”, Vladina Selma će tako biti sačuvana za sva vremena.
I do dan-danas živi kao jedna od najljepših ljubavnih balada novije istorije.
A živi i Selma iz pjesme.
U poznim je godinama, ali se bakica Selma i dalje ne da.
Rođena 1929. kao Selma Borić, kći doktora Abdulaziza Aska Borića, imala je samo 16 godina kad je srela Dijaka. Djevojka na školovanju u velikom Sarajevu gradu, nije mogla ni da sluti da će njeno malo tamnocrveno koferče i putovanja vozom do rodne Zenice biti zarobljeni u antologiji poezije. To je problem s tim “umjetnicima od slova” – njihova ljubav ima tendenciju da postane umjetnost za sebe.
A Vladina ljubav za Selmu je bila poput one prve prave – nevina i pomalo naivna.
Nije joj je ni izjavio. Ali joj jeste napisao pjesmu.
To možda, na kraju dana, jednom pjesniku dođe na isto.
Prije par godina, Selma se, gostujući u emisiji “8. kat” kod Danijele Trbović, prisjetila svoje mladosti i Vladine zaljubljenosti. Puna sjete i suza u očima, rekla je Selma:
Vladu sam srela u Butmiru 1945, na jednom aeromitingu, i stalno me je pogledavao. Odmah se zainteresovao za mene. Nakon toga smo se sretali na korzu u Sarajevu. Vikendima sam često putovala u Zenicu, i jednom me je Vlado sreo na Željezničkoj stanici i nosio mi kofer. Pomogao mi je da uđem u voz u kojem je prozor bio slupan i onda mi je rekao ‘Selma, ne naginji se kroz prozor.’
Selma se, ipak, kroz život, “iznaginjala” kroz prozor. Od Italije i Austrije, preko Poljske, pa sve do Rusije, Selma je putovala i iznova kofere pakovala. Ali, što je mnogo važnije za ovu priču, Selma je pisala.
Pisala je Selma i objavila zbirku poezije “Selma putuje na fakultet”.
“Selmini stihovi otkrivaju prostore jedne bogate duše, predjele obasjane jesenjim suncem, u kojem svaka pojedinost dobija na snazi i intenzitetu, na ljepoti bola, što potvrđuje da smo još živi i spremni na podvige ljubavi, darivanja, opraštanja i žrtvovanja. Selma pjeva iz dubine, iz smisaonog i emotivnog ponora svojih otkrića. Zato je u njenom iskazu sve jezgrovito, čisto i pretvoreno u sjaj i muziku”, kazao je tada Nikola Vukolić, urednik Kočićeve zadužbine iz Banjaluke, kuće koja je svijetu “odala” Selminu poeziju.
I, nećete vjerovati, ali u njoj se nalazi i “Sjećanje na Vladu”.
A rekao joj je samo: “Zdravo, Selma, i molim te, ne naginji se kroz prozor”.
