Udružene žene, fondacija za sigurnost i brigu žena u Banjaluci, djeluje od 1996. godine. Osnovana je sa ciljem djelovanja u pravcu unapređenja društvenog položaja žene i njenog prava na život bez nasilja u porodici i javnom životu. S obzirom na poražavajuće činjenice o porodičnom nasilju, kao i nasilju nad ženama, razgovarali smo sa direktoricom udruženja Goricom Ivić. Zanimalo nas je zašto žene trpe, odnosno zašto se dešava da ostaju u odnosima u kojima ih zlostavljaju samo zato, jer se boje prijaviti nasilje. Istovremeno, društvo često pogrešnom percepcijom pravi dodatne poteškoće ženama, koje se ne osjećaju prihvaćeno i sigurno, onda kada su žrtve. O svemu tome, za Lolu Gorica kaže:
Borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u prodici “Udružene žene” započele su prije dvadeset godina, zato što u to vrijeme nije bilo nikakve zaštite za žene žrtve nasilja, nije postojao ni zakon koji štiti žene od nasilja u porodici. Nasilni partneri/muževi mogli su da maltretiraju svoje žene, a da se to od strane društva i države posmatra kao privatna stvar. Danas imamo zakone, ali njihova primjena nije adekvatna potrebama žena koje trpe nasilje. Borimo se, jer se broj žena koje trpe nasilje stalno povećava.
Nasilje nad ženama. Nažalost dio svakodnevnice u kojoj svjedočimo izjavama poput: „Sama je tražila“, „Zaslužila je“, „Nije smjela reći pa je trpila“. Kako stati na kraj ovakvim stavovima?
Nažalost, ovakve izjave se svakodnevno čuju u našem okruženju. Niko ne postavlja pitanje: „Zašto nije smjela reći?“ i „Zašto žene ne traže pomoć?“ Živimo u društvu u kojem je još uvijek potrebno objašnjavati da je nasilje nad ženama apsolutno neprihvatljivo i da se treba najstrožije kažnjavati. Još uvijek postoji uvjerenje da je nasilje nad ženama vaspitna mjera i iz tog uvjerenja proizilaze komentari: „Zaslužila je“, pa batine i drugi oblici nasilja služe za prevaspitavanje i „dovođenje žene u red“!
Kako bi se obratile za pomoć, ženama je neophodno mnogo snage i razbijanje predrasude da ih treba biti sram. Zašto se dešava da se nasilje trpi, a ne prijavljuje?
Da bi žene prijavile nasilje, one moraju očekivati da će se desiti promjena, da će nasilje prestati i da će one i njihova djeca biti zaštićene i sigurne, a počinioci kažnjeni. One u to ne vjeruju i zato ne prijavljuju nasilje, a vrlo često su i ekonomski potpuno zavisne od svojih muževa/partnera nasilnika pa nisu u mogućnosti da izađu iz nasilne zajednice, jer su u strahu za osnovne egzistencionalne potrebe sebe i svoje djece. Nasilje se prijavljuje tek kada postoje ozbiljne fizičke i psihičke posljedice istog i kada ga je nemoguće sakriti u četiri zida.
Kakav oblik podrške pružaju „Udružene žene“ ?
Fondacija “Udružene žene” Banja Luka ima besplatno pravno savjetovalište u kome diplomirane pravnice pružaju ženama žrtvama nasilja besplatne pravne usluge i savjete. Takođe, imamo Sigurnu kuću i SOS telefon za žene i djecu koji trpe porodično nasilje, a koji je besplatan i funkcioniše 24 sata na dan.
Jeste li imali slučajeva ponovljenog nasilja nakon što štićenica napusti sigurnu kuću? Na koji način se prati dalji razvoj situacije?
Postoje slučajevi kada se žrtva nasilja vrati u nasilnu zajednicu i nasilje se ponovo desi, ali to nije zato što ona želi da i dalje trpi nasilje, nego zato što najčešće nema podršku u društvu, lokalnoj zajednici pa i u svojoj porodici. Situaciju dodatno otežavaju osuđujući stavovi okoline zbog vraćanja u nasilnu zajednicu. Fondacija “Udružene žene” Banja Luka nastavlja pružati podršku žrtvama kroz grupe za samopomoć, pravno savjetovalište i druge oblike podrške u zavisnosti od potreba žena.
Porodično nasilje nerijetko uključuje i djecu. Kakav oblik podrške pružate djeci i majkama?
Djeca koja žive i odrastaju u nasilnim zajednicama su uvijek žrtve nasilja prema domaćem zakonodavstvu i prema međunarodnim dokumentima, koji se bave nasiljem prema ženama i nasilja u porodici. U Sigurnoj kući borave majke sa svojom djecom, gdje se njima pruža podrška kroz zadovoljavanje osnovnih egzistencijalnih potreba, medicinske usluge, programe osnaživanja, psiho-socijalnu podršku, podršku u školovanju, učenju, vanškolskim aktivnostima i prevazilaženju trauma nastalih živeći u nasilnim porodicama.
Ako govorimo o nekim statistikama, koliko često se dešava da vam se jave žene koje trpe nasilje i na koji način funkcioniše procedura prijave nasilja?
Na SOS telefon u 2015. godini se javilo 1 307 žrtava nasilja, a u Sigurnoj kući su boravile dvadeset i dvije žene, sedamnaest djevojčica i trinaest dječaka. Nasilje se svakako prvo treba prijaviti policiji, ali se može prijaviti i nadležnoj instituciji socijalne zaštite ili na SOS telefon 1264 za Republiku Srpsku i 1265 za Federaciju BiH. Sigurna kuća je jedino utočište za žene i djecu žrtve nasilja, koji nemaju gdje da odu i puno je sigurnija od nasilne zajednice u kojoj su žena i djeca u stalnoj neizvjesnosti i strahu od toga šta im se može desiti u sljedećem trenutku.
Kako pomoći osobama koje ne žele prijaviti nasilje, a za koje se zna ili pretpostavlja da su žrtve istog?
Svi građani i građanke koji primijete nasilje, dužni su da ga prijave nadležnoj policijskoj stanici, a nasilje mogu prijaviti i anonimno. Bitno je da cijelo društvo šalje poruku da su svi oblici nasilja neprihvatljivi i da se nasilje ne može i neće tolerisati. Ukoliko neka žena trpi nasilje, a nije spremna da ga prijavi, može da uputi anonimni poziv na SOS telefon ili da se javi u Fondaciju Udružene žene Banja Luka, gdje mogu dobiti savjet i pomoć.
Kako sakriti adresu sigurnih kuća i treba li ih skrivati?
Adresa sigurne kuće nije dostupna javnosti i takva treba da ostane. Ljudi iz okruženja su znatiželjni u pogledu lokacije sigurne kuće, a da pri tom ne razmišljaju o bezbjednosti onih koji u njoj borave. U evropskim gradovima postoji praksa da sigurne kuće, s vremena na vrijeme, mijenjaju lokaciju iz bezbjednosnih razloga. Dešavalo se da muževi dolaze na adresu kancelarije Fondacije Udružene žene, s obzirom da je ona transparentna i lako dostupna.
Imate li podršku vlasti ili NVO sektora i gdje vam je najpotrebnija dodatno?
Fondacija Udružene žene Banja Luka već dvadeset godina sarađuje sa nevladinim i vladinim organizacijama u Bosni i Hercegovini i regionu. Trenutno smo dio regionalnog programa „Udruženim naporima – ka novim Evropskim standardima“, koji se implementira u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Okvir za djelovanje je Konvencija Savjeta Evrope o borbi i sprečavanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska Konvencija) koju je BiH ratifikovala i obavezala se da će uskladiti domaće zakonodavstvo sa međunarodnim.
Ženske nevladine organizacije iz navedenih zemalja, kao i iz BiH, pružaju podršku jedne drugima u ostvarivanju zajedničkog cilja, a to je nulta tolerancija na nasilje nad ženama i nasilje u porodici. Najpotrebnija dodatna podrška od strane vlasti žrtvama nasilja je ona u sprovođenju zakona koji garantuju zaštitu žrtvama i zakona koji garantuju kažnjavanje počinioca. Potrebno je da država BiH preuzme potpunu obavezu u finansiranju sigurnih kuća i SOS telefona, na šta se obavezala ratifikacijom Istanbulske konvencije.
Kao pozitivan primjer bih navela majku četvoro djece iz zabačene ruralne sredine bez pristupa zdravstvenim, obrazovnom i socijalnom sistemu, a koja je žrtva dugogodišnjeg fizičkog, psihičkog i ekonomskog nasilja. Ona je sa svojom djecom napustila zajednicu u kojoj su trpili nasilje i nakon boravka u sigurnoj kući uz pomoć Fondacije Udružene žene pronašla je posao i smještaj za sebe i svoju djecu gdje i danas živi i radi i ne trpi nasilje. Negativna iskustva uvijek vezujemo za žene koje se vraćaju u nasilnu zajednicu, zato što nemaju drugog izbora.
