Od jutros nisam živa.
Ušla sam malo nakon toga u kupatilo i pustila skoro vrelu vodu.
Htjela sam da operem, da spalim to što sam učinila, da ode negdje daleko.
Čula sam ga kako šmrca i znala sam da sam pogriješila. Znala sam to hiljadama godina i prije nego što sam ga čula. Kao što je i on progriješio kad se po milioniti put bacio ljut i pogledao me onim svojim zeleno-plavim očima, iako smo se više od milion puta dogovorili da to više nećemo tako raditi.
Oprala sam ruku, ali me je srce boljelo. Onda sam počela da plačem, jer za srce nisam imala ni oblogu ni neku vodu koja odnese sve. Plakala sam sve do trena kad sam shvatila da je najgore od svega kad me vidi da plačem, pa treniram da to ne radim. Jer on uvijek, uvijek misli da je tada on nešto kriv.
Zagrlila sam ga, jer je to jedina obloga. Kad se privije, pa osjetim kako unutra dobuje mali, a najveći život.
Htjela sam sebi jutros da odsječem ruku. Koja ga je udarila po guzi. Iako je po milioniti put uradio nešto što smo se dogovorili da nije u redu i da nećemo više tako. Iako sam sebi više od milion puta obećala da ne smijem.
A juče mi je iz vrtića donio najljepšu papirnu torbicu. To je bilo za onaj praznik, kad mi je objasnio da je baš zbog toga supermarket u našem komšiluku pun promo-polica s noževima, jer “praznik je mama”. I ruke su mu sve bile išarane flomasterima i onda smo se smijali kako to sad ne možemo da operemo i kako će sad zauvijek da ima pečate sa Elzom i Pepa Prasetom do laktova.
Po milioniti put me je pogledao i rekao: “Znaš šta, mama, volim te najviše na svijetu.”
Danas nisam živa, jer nisam to smjela da učinim, a opet jesam.
Dal’ ikad postane lakše, ne da to radiš, već kad ti se omakne da te manje peče savjest i da shvatiš da nisi robot, već samo grešan čovjek? Da ćeš uraditi još nebrojeno nepromišljenih stvari i da te to neće načiniti najlošijom osobom, najgorom majkom? Da li ikad uspiješ da pobijediš samu sebe?
Da li ikada prestaneš da sebe osuđuješ jer nisi sve ono što si nekada, prije svega, zacrtala da ćeš da budeš? Kada si bila uvjerena da su čuda moguća. Ali, sva čuda su nemoguća pred onim najmanjim, a najvećim.
Danas sam htjela sebi da odječem ruku, što ga njom ipak nisam pomilovala. Imamo vremena za ljutnju, al nemamo za gubljenje. I što sam cijeli dan na poslu odlazila da krišom koji minut plačem u wc-u. I što sam očekivala da me udari grom, kamion ili bilo šta toliko veće od mene, pa da poravnamo račune.
Opet, kada sam stigla kasnije po njega, potrčao je kao najljepši lahor ka meni. Kao miris bezbroj proljeća. Podigla sam ga onom istom rukom i zagledala se u one njegove zeleno-plave oči.
“Znaš šta, maleni, ne volim te najviše na svijetu. Najviše volim ovaj svijet, jer si ti jedan veliki, najveći i najvažniji njegov dio.”
Poljubio me je u ruku.
“I ti si meni baš super, mama.”
