Bilo je i sranja, i bit će ih još, nažalost, neka me samo čekaju iza ugla i baš su ružna (sranja, jel). Ali bilo je i bit će i lijepih stvari koje me tjeraju da se smijem već nekoliko tjedana. Jasno da ima tu i dosta do putovanja i svega što sam proživjela tamo daleko, ali ne vjerujem da je toliko do same lokacije koliko do promjene “u glavi”. Ili možda srcu, ne znam.
Ono što znam da me zadnjih dana nešto jako smeta, a to su ljudi koji kisele moj dan, vrijeme i osmijeh. Kako im to uspijeva? Na razne načine. Komentarima koji nemaju veze s mozgom nego se radi samo o običnoj podlosti i mržnji, porukama kojima samo žele nekome podmetnuti nogu, ponašanjem kao da im je sve u životu krivo i ružno pa neka onda i drugima, meni, bude tako. Doslovno kisele sve oko sebe. Znala sam i ja nekad biti takva stoga znam koliko je kiseline zapravo unutar te osobe. I ma koliko se trudili kiseliti na van, unutra ipak ostaje puno više nagrizajućeg sadržaja.
Znaš koji su to ljudi, oko tebe su na desetke. Njihova pH vrijednost mijenja se kako ide dan i koliko im je život, iz njihove perspektive, lošiji u odnosu na tuđe živote. To su oni ljudi koji se ne smiješe, koji su često grubi, nezainteresirani, mrze sve, čak i ono što znaš da su nekoć voljeli.
Ponekad smo svi kiseliji i to je normalno, problem nastaje kad tu kiselinu sipamo po drugima. Kao da će nas to riješiti problema. Svi imamo problema na poslu, svi smo umorni, iscrpljeni, mi i nama dragi ljudi obolijevaju, pate se i umiru jer, nažalost, takav je život. Svima je, bez iznimke, tako.
I opet, bacanjem vlastite kiseline po onima koji u tom trenutku, možda samo prividno, imaju sređeniji život neće riješiti tvoje probleme. Učinit će da ćeš se privremeno bolje osjećati ako nekome pokušaš umanjiti radost zbog nekog uspjeha, ali kasnije nema te sode bikarbone koja će ublažiti tvoju kiselinu.
Rješenje nije u lažnom osmijehu ni u fingiranoj sreći, to također nema smisla. Ako si tužan, budi tužan, ali ne moraju zato biti tužni i svi oko tebe. Daj im na izbor kako će se osjećati, ne nabijaj im krivnju ako su sretni u svom životu dok ti istovremeno proživljavaš pakao. I oni su imali te paklene periode ili će ih tek imati, zato pusti ljude da uživaju u sretnim trenucima što više, jer tako napune baterije za bitke koje slijede.
Nitko od nas nije imun na loše trenutke, bolesti, probleme i kiselinu koja dolazi na sve to. Znajući da je tako, najmanje što možemo je ne mučiti druge svojim frustracijama. Maknuti se i riješiti vlastite probleme zvuči kao utopija, jer gotovo nitko to ne radi. Ja prva. I meni treba pažnja, uho za slušanje, rame za plakanje, ali kad primijetim da pljujem otrov shvatim da pretjerujem i da time nikome nije lakše, ni meni, ni ljudima oko mene.
Smijem se glasno zadnjih dana. Razlog? Ima i više nego jedan, ali nije ni bitno koji su, jednostavno se tako posložilo sad. I neka je, uživam dokle traje, punim baterije za neku od bitaka koje slijede i ne dam da mi netko to pokvari.
Ukoliko nekome smeta moj osmijeh, stvari koje me vesele i sviđaju mi se, žao mi je, ali zaboli me. Tko se želi kiseliti, neka se kiseli, meni se to više ne da jer sama pomisao da mi život prođe u negativnosti prema drugima i sebi je jako tužna. A tko želi provesti život sa tugom? Ja svakako ne.
Do idućeg puta, pronađi način kako da neutraliziraš sebe, okolinu pusti da bude kisela ako to već želi.
Zagrljaj,
A.
