“Džuno“ (“Juno“) je bio i ostao jedan od najboljih filmova o tinejdžerskoj trudnoći koji su ikada snimljeni. Mlada Elen i godinu dana mlađi Majkl Sera (Michael Cera), koji je glumio tinejdžera Polija, podjednako zatečenog u ulozi nedoraslog oca, bili su dvoje presimpatičnih klinaca koji niti znaju šta ih je snašlo, niti šta sada da rade. I bio je to pravi “snikers film“ – težak, dobrano posoljen, na momente gorak, ali toliko sladak, ukusno doziran i primamljiv da vam na pamet ne bi palo da ga ne završite i ne uzmete svaki sljedeći put kada vam se ponovo ponudi.
Te 2007. svijet je dobio Diablo Cody, pod kojim se pseudonimom pojavila debitantska scenaristkinja Bruk Bjuzi-Maurio (Brooke Busey-Maurio), koja je privlačila foto-aparate i više od glumačkih zvijezda. Jednim dijelom zbog životne poezije kojom je ispisala svoj prvi scenario, a drugim zbog svog bekgraunda. Jer, Cody je dotad bila, jelte, profesionalna striperka, učesnica voajerskih šoua, administratorka bloga The Pussy Ranch i autorka svježe napisane biografije “Candy Girl: A Year in the Life of an Unlikely Stripper“. A svijet je tada definitivno dobio i režisera Džejsona Rajtmana (Jason Reitman), koji je nakon odličnog početka sa “Thank You for Smoking“ potvrdio da je ozbiljan talenat.
I dok nam se beskrajno nadarena Elen zagubila negdje usput, u naučnofantastičnim spektaklima i lošim rimejkovima, Cody i Rajtman su nastavili prilično dobro, dokazujući da ipak najbolje rade kada su zajedno. Najprije sa “Young Adult“ 2011, a sada i sa “Tali“ (“Tully“), filmom objavljenim ove godine.
“Tali“ je priča o majci dvoje djece sa trećim na putu, koja jedva stiže da pozavršava svoje dnevne porodične obaveze. Naizgled benigna uobičajena priča, svakodnevna, koja se odvija tu, u komšiluku, ili porodici samog gledaoca, donosi portal Bosonoga.
Sve dok se ne ispostavi da njen sinčić nije poput ostale djece, pa ni ona ni njegova škola ne znaju šta da rade sa njim. I da je kćerka pametnica mala, koja najnezgodnija pitanja postavlja u najneugodnijim trenucima. Da je njen suprug beskrajno voli i ima najbolju namjeru da bude dobar muž i otac, ali ga prosto posao i ljubav prema video-igrama počesto odvuku na suprotnu stranu. Da je i to treće dijete možda preveliko opterećenje za nju, kojoj treba samo malo tišine, odmora i sna.
Nezadovoljna svojim tijelom, odnosom škole prema njenom sinu i supruga prema njoj samoj, svojom nemogućnošću da sve postigne, slobodom svojih nekadašnjih prijateljica (nazovimo ih tako), činjenicom gdje je danas, a gdje je nekada sanjala da će biti, majka Marlo poseže za malom podrškom koju je prethodno odbila i da razmotri – poziva u pomoć Tali. Tali je noćna dadilja, koja se brine o bebama tokom noći, kako bi majke mogle da spavaju i odmaraju. S tim što se ispostavlja da Talin dolazak neće biti tako mala promjena u Marlinom životu.
Otkrivati kuda dalje Rajtman i Cody vode svoju priču o Marlo i Tali značilo bi manje-više uništiti iskustvo gledanja filma za sve koji ga još nisu pogledali. Sa druge strane, ne govoreći više o drugoj polovini ovog djela, prećutaćemo mnogo toga o njegovoj suštini, društvenoj i artističkoj vrijednosti, važnosti u vremensko-prostornim koordinatama unutar kojih je postavljen.
U prvoj polovini filma, “Tali“ je vrlo šarmantno, duhovito i britko ostvarenje, u čijoj se svakoj replici, sceni, gegu kriju pažljivo filtrirani sarkazam i neušminkana realnost prikazanih situacija. Međutim, još i tada iz njih progovaraju i mnoge ozbiljne, jednako svakodnevne teme – zagušeni alarmi za postporođajnu depresiju, klackanje polne neravnoteže unutar jedne porodice, šuškanje birokratije koja za djecu postavlja svoje kalupe…
Drugu polovinu Rajtman režira tako da gledaoca umiri, da mu šarenu igračku u ruke i uljuljka ga u mekano ćebence sa cvjetićima, tek da bi ga na kraju potpuno razbudio glasnim zvonom svog budilnika i naveo da širom otvorenih očiju pogleda oko sebe i potraži svoju Marlo i svoju Tali. A one jesu tu, u neposrednoj blizini.
Jedna stvar o “Tali“ se ipak može reći bez ikakvog ustezanja – da su glumci vrhunski odradili svoj dio posla. Naravno, u fokusu je nezadrživa sila Šarliz Teron (Charlize Theron), koja je još jednom prošla kroz ogromnu fizičku transformaciju. Skoro kao u Ajlin (Aileen Wuornos) iz “Čudovišta“ (“Monster“), u Marlo se ne vide ni tragovi opake Furioze iz “Pobješnjelog Maksa“ (“Mad Max: Fury Road“) ili smrtonosne Lorejn iz “Atomske plavuše“ (“Atomic Blonde“). I to ne samo zbog dvadesetak kilograma, koje je Teron nabacila kako bi prirodno, bez suvišne prostetike, dočarala izgled tek porođene majke trojki, već i zbog njenog glumačkog umijeća koje je ipak ključni dio ove transformacije. U “Tali“, Teron je odigrala jednu od svojih najboljih uloga i potvrdila da je jedna od najvećih, ako ne i najveća glumica današnje srednje generacije.
No, koliko god sve pohvale za nju bile opravdane i nedovoljne, nefer je spomenuti i njenih dvoje kolega. Mekenzi Dejvis (Mackenzie Davis) je bez greške prikazala vrckavu, vrijednu i znatiželjnu Tali, ali i njenu nelagodnu mističnost iza koje kao da je nešto zaklonjeno. Sa druge strane, Ron Livingston je dobio najnezahvalniju ulogu, da bude otac u jednom ovakvom filmu, ali mu je i te kako uspjelo da njegov Dru bude taj dobrodušni smušenko, pun ljubavi i želje, ali i potpunog neshvatanja šta sa njom da čini i šta mu se događa u rođenoj kući, sa sopstvenom djecom i njegovom suprugom. On je otac i suprug zagubljen u procijepu između trećeg i četvrtog talasa feminizma, između oca i djeteta, ljubavi ka sebi i svojim bližnjima. Zvuči li i to poznato?
Da Džuno nije zatrudnila te 2007, sa 16 godina, možda bi sačekala još koju godinu, upoznala svog Drua, s njim dobila prvo, drugo, pa 2018. i treće dijete. Možda bi danas ona bila Marlo. Možda je tako i nastala u glavi Diablo Cody.
No, ako ona i nije, mnoge žene jesu postale Marlo. I mnoge su postale Tali. Pogledajte ovaj film zajedno s njima ili barem zbog njih, jer ćete teško o njegovim temama progovoriti lakše nego što to čine Diablo Cody i Džejson Rajtman. Jer, sa nekim se svakodnevnim pričama, koje se odvijaju tu, u komšiluku, u porodici, treba suočiti baš zato što su samo naizgled benigne.
