Pucanj.
Iiii… Počinje takmičenje u disciplini “apsurd na hiljadu metara”. Na stazi su odlični trkači. Biće neizvjesno do samog kraja. Čekamo ishod ove najvažnije trke. Takmičari se grčevito bore da dođu do cilja. Srce im je na tom stadionu…
Još malo. Približavamo se cilju. Ko će prvi? Ko će prvi?
I, daaaaaaaaaaaaaaaa… Evo zlata! Evo i prvog rekorda… Državni rekord, olimpijski rekord… Kakvo slavlje. Kakav uspjeh. Bravo, BiH! Bravo, naša zlatna zemljo! BiH je eksplodirala… Opet se čuju pucnji. Narod na ulicama slavi. Vino, crveno kao krv, lije ulicama. Pa ovo je, ljudi moji, neopisivo! Gori, gori BiH od radosti. Hvala, sportisti. Hvala za ponos!
Bh. stazom irealnosti trče oni kojima Vučko ne znači ništa. Obaraju rekorde i prvi stižu na cilj. Mazge. Ne znaju da drugi s njima uopšte ne trče. Ne prijavljuju se na trku. BiH trči sama. Ona ima svoj stil!
I, daaaaaaaaaaaaaaaa… Evo zlata! Evo i prvog rekorda… Državni rekord, olimpijski rekord… Kakvo slavlje. Kakav uspjeh. Bravo, BiH! Bravo, naša zlatna zemljo! BiH je eksplodirala…
“Ko će o njima pričati za 33 godine? Ono što se dešavalo u prve 33 minute Olimpijskih igara 1984. godine ne može da se ispriča ni za 33 života”, ovako govori moj ćale.
A onda se nadovezuje pun ponosa: “Kakvo je to vrijeme bilo. Bio sam u rezervnom sastavu JNA u to vrijeme. ‘Ej, Olimpijske igre u Sarajevu! Sjećam se i kada se gradilo olimpijsko selo. To ti je Mojmilo. Pa Zetra i Skenderija… A planine… Ma ne znaš koja je od koje ljepša. Bob i ski staze, liftovi, žičare, skakone… Ali, k'o za inat, nema snijega. Staze su pravljene topovima. Dan prije poče da pada. E, tu smo svi zapeli. Sportisti dolaze, mi lopatamo… Sve u znaku Vučka. I onda otvaranje. Sarajevo centar svijeta”.
Tu lopatu, kojom je čistio sarajevske ulice i staze, opet bi rado uzeo. Da su ona vremena… Uz te priče rasla sam ispod Trebevića, Igmana, Jahorine, Bjelašnice. U mojoj zlatnoj dolini. U vrijeme kada ljudima ljudskost nije bila u deficitu. U vrijeme kada nas je malo šta razdvajalo.
Bh. stazom irealnosti trče oni kojima Vučko ne znači ništa. Obaraju rekorde i prvi stižu na cilj. Mazge. Ne znaju da drugi s njima uopšte ne trče. Ne prijavljuju se na trku. BiH trči sama. Ona ima svoj stil!
Kažu da je povod ovoj priči bila želja da se Igre, kao simbol mira, održe u Sarajevu, “gradu koji je do tog momenta bio najpoznatiji po atentatu na prestolonasljednika Franca Ferdinanda, gradu koji je dao čvrst razlog za početak Prvog svjetskog rata”.
Huan Antonio Samaran, 19. februara na zatvaranju, rekao je da su to bile najbolje dotad organizovane Igre.
“Doviđenja, drago Sarajevo!”
Pucanj.
Ironije li. Nova trka je krenula. Planine i ulice udesili smo novim prokopanim stazama. Ukrasili vrećama pijeska, a negdje na sredini izbušili rupe za nišane. Slavili smo borbena napredovanja potocima krvi.
Bio je to odjek koji je poništio sve dobro. I onaj februar ‘84.
Juče, 8. februara 2017, BiH, da nije nakaradna i da krvlju ne proslavlja pobjede, bila bi centar planete. Znala bi kako da rezultat okrene u svoju korist. Proslavila bi 33. godišnjicu od održavanja XIV Zimskih olimpijskih igara. Iskoristila bi svoje planine da u taj svijet pošalje neku novu, bolju razglednicu. Ali nije i neće, jer je odavno digla ruke sama od sebe. Od svega lijepog što je činilo. Naružena zlim čeka da je satru.
Huan Antonio Samaran, 19. februara na zatvaranju, rekao je da su to bile najbolje dotad organizovane Igre. “Doviđenja, drago Sarajevo!” Pucanj.
A satire je svako kome ni ona ni Vučko ni ništa dobro što se činilo i što se čini ne znače – ništa! A licemjerju pojedinih autora i kreatora naših sudbina nema kraja. Baš juče konstatovali smo (doduše, ne prvi put) da su bob-staze na Trebeviću, one staze u koje je te ‘84 godine gledao sav svijet, potpuno devastirane. Baš kao i naši životi!
Sramota! Pokazali smo kako se odranja ono ljudsko sa svih stepenica kojima smo mogli da stignemo negdje. Dokaz da smo mi, Bosanci i Hercegovci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci najveća govna na kugli zemaljskoj. Ne, nema izuzetaka! Svi smo isto krivi i, koliko god da nam to (ne)odgovara, isto smrdimo. Isti smo!
Pokazali smo kako se odranja ono ljudsko sa svih stepenica kojima smo mogli da stignemo negdje.
Dok jedni ćute, drugi glasno (za tastaturom), ispod vijesti o ZOI, stazama i uništenim životima govore kako je i “jače trebalo da se pokoljemo”, “kako bi sve opet isto s bajonetom u ruci”, kako smo spremni i prespremni da ponovo u farmerkama ratujemo. Ratujemo puškama, a ne odmjeravamo snage ćaletovom lopatom. Za dobro svih.
Voljela bih da bar jednom s radija čujem vijest: “Na našim ‘igrama’ 10:0 za zdrav razum, uspomene i Sarajevo ‘84! BiH je opet poentirala! Bravo, zlatna zemljo”.
