Ukoliko ste ikad uživo ili na snimku gledali isječak iz opere “Karmen”, onda ćete vjerovatno početi da pjevušite melodiju Habanere iz arije “Toreador”. Fatalnu ženu iz ove opera ubija Don Žoze (Don José), muškarac kojeg je ona bezobzirno odbacila.
No, ove godine se situacija potpuno mijenja zato što se njen lik ponovo piše iz nove perspektive i to u produkciji Berija Koskija (Barrie Kosky), te šoua “Yo, Carmen” svjetski poznate plesačice flamenka Marije Pejdžs (María Pagés).
Dirljiva priča o romkinji iz Španije potekla je iz novele “Karmen” Prospera Merimea (Prosper Mérimée) koju je 1875. Žorž Bize (Georges Bizet) sa svoja dva saradnika adaptirao za operu. Nažalost, Bize je umro nakon 33. izvođenja i nije doživio da vidi kako je njegova opera dostigla vječnu slavu.
“Karmen” je priča o vojniku Don Žozeu kojeg je zavela ta romkinja, žena koju je jako teško voljeti, a naročito kad izgubi interesovanje i okrene se novom muškarcu u gradu. Da bi zadržao Karmen uz sebe, Don Žoze napušta posao, dom i svoju djevojku. Na kraju shvata da nikada ne može imati Karmen i, odlučuje da ako je on ne bude imao, neće niko drugi. Karmen mu prilikom posljednjeg susreta govori da ga nikada neće voljeti na što je on ubode nožem i poviče: “Oh, Karmen, voljena moja!” i zavjesa se spušta.
No, u januaru ove godine Karmen je dospjela na naslovne strane zahvaljujući produkciji u Firenci u kojoj ona ostaje živa i ubija Don Žozea iz njegovog pištolja! Producenti naglašavaju da su kraj promijenili zato što mnoge žene iz godine u godinu njihovi partneri ubijaju, a ova vijest je brzo bila povezana i sa pokretom #MeToo.
No, Beri Koski, reditelj nove “Karmen” je skeptičan.
“Ja ne mislim da se time što ona preživi i ubije njega ozbiljnije istražuje ili komplikuje priča opere. Smatram da se u operi ne radi o tome ko ubija, a ko preživljava. Prije toga ima još tri sata. Budimo ozbiljni. Četiri stotine godina opera je istorija mizoginije”, izjavio je Koski za BBC.
No, Koski je takođe izabrao da svoju operu završi drugačije. Bize nikad nije imao priliku da u potpunosti orkestrira dosta muzike koju je namijenio za “Karmen”.
“Publika u Kovent Gardenu će po prvi put moći da čuje originalne Bizeove ideje, čudan kraj u kojem se vraća Karmenin motiv. Koski i njegov tim su istraživali i na kraju sami sve orkestrirali. Dakle, opera se ne završava sa mrtvom ženom i tužnim tenorom, već se ona vraća. Njena muzika se vraća. Radi se o njoj”, objasnio je Koski.
Nakon što je navodno izbodena do smrti Karmen ustaje i sliježe ramenima dok gleda u publiku. Svijetla se gase i spušta se zavjesa.
Na sceni Karmen blista u prelijepim kostimima iz dvadesetih godina prošlog vijeka i svojim izgledom se razlikuje od uobičajene jedre romkinje duge kose. Koski je svojoj Karmen zabranio da drži ruke na kukovima i da koristi svoje grudi kao magnete, već ona muškarce privlači glasom, poput sirene.
Fascinantno je vidjeti kako Karmen odbacuje stereotipe i prikazuje se autoru opere onakva kakve jeste. Umjesto poznatog dijaloga, u operi se pojavljuje jedan dug narativ od tajanstevene figure za koju se pretpostavlja da je Karmen. Koski to naziva pregledom halucinacije koji je, kako on kaže, poput čudne, erotske priče za laku noć.
“Bilo mi je veoma važno da Karmen publici predstavi svoj život, ili njegovo posljednje poglavlje u obliku neke vrste pozorišne kritike. Zahvaljujući tome, mogli smo da budemo i zaigrani i ironični i ne moramo biti tragična i strastvena ciganka Karmen na pozornici. Možemo biti vragolasti i vjerujem da to odgovara muzici”, objasnio je Koski.
Percepcija egzotičnosti
Ironično je da mnogo ljudi Karmen povezuje sa južnom Španijom, a priču i operu o njoj su stvorili Francuzi. Taj “španski” zvuk potiče iz ere kada su francuski romantičari bili opsjednuti precepcijom egzotičnosti Španije, a kompozitori poput Bizea i Morisa Rejvela (Maurice Ravel) su oduševljeno imitirali španske tonove. Mariji Pejdžs je stereotip španskih žena i muzike veoma dobro poznat.
Ova plesačica flamenka je rođena u Sevilju (Seville) baš kao i čuvena Karmen. Od djetinjstva je priča o ovoj romkinji bila veliki dio Marijinog života, a danas ona dovodi svoju plesnu ekipu u teatar “Sadler’s Wells” u Londonu kako bi izveli predstavu koju je, kako kaže, mogla da napravi tek sad, u svojim pedesetim godinama. Šou nosi naziv “Yo, Carmen” i potpuno je posvećen ženstvenosti i pokušava da ovu fatalnu ženu makne iz plitke, mizoginističke karakterizacije Merimeja i Bizeovih fantazija.
“Ona je pronalazak. Izmišljen lik samo za pokazivanje njene strasti i bijede. To je potpuno muški i to nije lik za mene”, izjavila je Marija za BBC. Upravo zato, u “Yo, Carmen” se govori o tome šta je žena zapravo. Muzika koja prati priču je predivna kombinacija Bizetovih melodija i vatrenog flamenka.
“Mi u ovom poslu istražujemo, intervjuišemo žene iz različitih kultura i zemalja o tome šta je uspješno, a šta nije. Tek sa 50 godina mogu da govorim o tome šta je žena. To pričam iz životnog iskustva”, objasnila je Marija.
Upravo su ti intervjui sa ženama iz drugih kultura uticali na korištenje boja u Marijinom šou. Naime, ona vjeruje da se prilikom stvaranja ženskog lika previše misli o šminkanju i nakitu. No, “Yo, Carmen” odbacuje tu ideju i zato su njeni plesači obučeni u kostime različitih boja kože, kako bi se predstavila golotinja i žene onakve kakve jesu. Marija je takođe maknula crvenu boju, zato što se ona stalno stavljala uz Karmen. Umjesto nje je koristila ljubičastu koja je u Japanu boja strasti.
I kada se već rješavala svega što je bilo umjetno, Marija je iz “Yo, Carmen” prvo izbacila Don Žozea!
“On me uopšte nije zanimao i njega sam se prvog riješila! ‘Yo, Carmen’ nije priča o Merimejovoj Karmen. Za nas je pravi izazov da pokušamo ispričati priču o stvarnim ženama, rješavajući se stereotipa koji su nas pratili cijelog života, a jedan od njih je bila i Karmen”, objasnila je Marija.
Na samom kraju, ne zaboravite da je veoma važno i ispravno da se nastavi ispitivati mizoginija iz originalne opere. O Karmeninoj sudbini su odlučili muškarci koje je ona birala, a njena želja da zauvijek bude slobodna koštala ju je života. Isto tako, zapamtite da Karmen nije aktivistička opera, a i sam Koski je po pitanju muškog nasilja nad ženama izjavio: “Ako ljudi žele da istraže ovu veoma važnu temu, onda neka napišu nove stvari.”
Iako Karmen govori mnogo, možda to nije dovoljno. No, definitivno je interesantno da opera iz 19. vijeka nastavlja da podstiče razgovore u 2018. godini, a kreativni ljudi kroz umjetničke forme posmatraju i nijanse i nerazvijene strane Karmeninog karaktera kako bi ispričali svoje priče.
