U današnje vrijeme ne znači mnogo, zato što vam poslodavac može dati slobodno veče u petak, a onda vam u subotu ujutro poslati E-mail, a zatim hitnu poruku u nedjelju uveče.
Ljudi su iz dana u dan sve više paranoični kada čuju zvuk sa svog telefona koji ih obavještava da im je stigla poruka. Odgovor na kolektivnu noćnu moru bi moglo biti zakonodavstvo. Na primjer, u Njujorku razmatraju nacrtu zakona koji bi radnicima pružio „pravo da se isključe“ i ne bi zabranjivao šefovima da nakon posla pišu E-mailove svojim radnicima, no platili bi 250 dolara ukoliko bi kaznili zaposlenog zbog toga što im nije odgovorio.
Logično, neki ljudi su već snosili posljedice zbog toga što nisu odgovorili na mail. Jedna od njih je i žena koju u tekstu na „Mashable“ navode pod pseudonimom Džena (Jenna). Ona je radila na PR kampanji za brend potrošačke elektronike i u subotu uveče joj je stigao mail. Nije vodila projekat koji se realizovao za događaj promovisanja proizvoda čije je lansiranje bilo planirano za šest mjeseci. E-mail nije bio adresovan na nju i ona je objasnila da nije bila najkompetentnija da odgovori na pitanje klijenta. Zbog toga je sačekala ponedjeljak.
Nekoliko mjeseci kasnije se zaprepastila kada je vidjela taj incident u izvještaju o njenom radu. No, nije bila iznenađena zato što se nije slagala sa dvoje radnih kolega koji su takođe bili na listi primalaca u tom spornom mailu, iako su se poznavali godinama.
„Veoma rano sam otkrila toksičnost u svom timu“, izjavila je Džena.
Naravno da nisu sve radne kolege najbolji prijatelji, no sada vas mogu uznemiravati 24 časa dnevno i požaliti se vašem direktoru ako im ne odgovorite.
Nemogućnost isključenja ne samo da vas može uzrujati, već to nije dobro ni za vaše zdravlje. U istraživanju koje su 2016. godine uradili profesori sa državnog Univerziteta Virginia Tech i Lehigh ta pojava je nazvana „preuranjeni stres“ i definiše se kao „konstantno stanje anksioznosti i nesigurnosti kao rezultat spoznajnih ili očekivanih prijetnji“.
Na prvi pogled, ovakvo stanje stvari djeluje kao dobitak za kompanije jer zašto se ne bi očekivalo da radnici uvijek budu spremni za posao? Međutim, istraživanje je pokazalo da je „neprestana“ radna kultura dvosjekli mač koji dovodi do „kolapsa, većeg preokreta, devijantnijeg ponašanja, manje produktivnosti i drugih neželjenih ishoda“.
Džefri Fafer (Jeffrey Pfeffer), profesor sa Univerziteta Stanford, u svojoj novoj knjizi „Umiranje za platu“ (Dying for a Paycheck“) tvrdi da stres od dugačkih sati, mailova nakon radnog vremena i toksičnih šefova svake godine u Americi dovodi do 120.000 smrtnih slučajeva.
„Mi bukvalno ubijamo ljude“, izjavio je on za WEB portal „Slate“.
Neki radnici barem mogu dati otkaz. Džesika (Jessica) koja je radila kao geologinja, nije vidjela E-mail koji joj je šef poslao u petak uveče. Kasnilo se sa projektom i njenom direktoru je trebao neko da tokom vikenda uzme uzorke zemlje. Uprkos činjenici da ona nije bila u tom odjelu, direktor je tražio od nje da radi u subotu ujutro. Ona sumnja da je to bilo zbog toga što je bila najmanje plaćena i ne bi napravila velike troškove za sam projekat.
Kada je u ponedjeljak ujutro došla na posao, šef ju je izgrdio do suza zbog toga što mu nije odgovorila na mail koji ona nije ni vidjela. Rekao joj je da može biti srećna što još uvijek ima posao.
„Stalno sam radila prekovremeno i vikendima i uvijek sam ulagala 110% sebe u svoju karijeru. Bila sam jako uzrujana zato što mi se činilo da je sav moj naporan rad do tog dana bio uzaludan“, objasnila je Džesika za „Mashable“.
Nedugo nakon toga je dala otkaz. To, naravno, nije uvijek opcija, a naročito u industriji u kojoj se mnogo ljudi bori za mali broj radnih mjesta.
Niste slobodni čak ni ako ste “izvođač radova”. Klijenti žele pristup uslugama 24 sati dnevno, što može biti pravi pakao za ljude koji im pokušavaju udovoljiti. Žak (Jacque) radi kao konsultantica za marketing i brending i jednom je dobila poruku od klijentice u nedjelju popodne. Pročitala ju je tek u ponedjeljak ujutro i tada je i odgovorila. Njena klijentica nije bila srećna.
„Postala je jako nervozna i uzrujana. Kasnije sam saznala da je razlog toga bio taj što joj nisam odgovorila na poruku koju mi je poslala nakon radnog vremena“, navodi Žak.
Još 1940. godine je trebalo da se primjeni zakonodavstvo kako bi se američke kompanije prisilile na to da zvanično ograniče radnu sedmicu na 40 sati. Naravno, preduzeća su našla rješenja i Kit Vegstaf (Keith Wagstaff), pomoćnik urednika WEB portala „Mashable“, je naglasio da je upravo zbog toga ovaj tekst i morao biti napisan.
Poslodavci bi vjerovatno pokušali da urade isto i sa zakonima o „pravu na isključenje“. Ne morate direktno kazniti nekoga zato što vam nije odgovorio na poruku nakon radnog vremena – jednostavno biste mogli stvoriti kulturu u kojoj ljudi koji ne odgovaraju na te poruke nikada ne dobiju ni povišicu, niti unapređenje.
No, to ne znači da ne bismo trebali barem pokušati da promijenimo stvari. Zakonodavstvo, progresivni poslodavci i radnici bi mogli usmjeriti posao u održivijem pravcu. Ljudsko zdravlje i produktivnost bi mogli zavisiti od toga.
