Period tranzicije traje već punih dvadeset šest godina i crni oblak koji se nadvio nad Balkanom nikada u potpunosti nije nestao; povremeno se povuče, grane sunce i taman se obraduješ zrakama, ali umjesto tih sunčanih ogranaka dobiješ nesnosnu oluju i čekaš da prođe.
Nije upitno da li će proći – znam da hoće. Ali živjeti u strahu od još strašnije oluje ogoljava ti teško skrpljenu kožu, pretresa i one kosti u grobovima i ne da im mira. Ni tim mrtvim, a ni ovim živim. Posljedica je balkanitis: kolektivna bolest Balkanaca, takorekuć svijest o naciji.
Sjećam se svoje prve školske priredbe: bio je Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a ja kao djevojčica koja izražajno čita i nema strah od javnog nastupa, dobih ulogu voditeljice programa. Nisam znala zašto je svečan dan, niti zašto je bitno to što piše, ali svejedno sam se radovala pomno biranoj garderobi.
Sjećam se i kolektivnog smijeha kad sam pročitala suvjerena umjesto suverena. Bila sam posramljena i jedva sam čekala da siđem s bine. Danas znam da sam bila produkt djelidbe i da sam projicirala podsvjesnu averziju prema ekavici. Uspješno sam je ugušila.
Odrastala sam uz te pokušaje naracije, a da i dalje nisam shvatala kakva to krv kola mojim venama: ubilačka ili žrtvena. Demagoški koncepti pokušavaju uplivati i u naš privatni život, izvrnuti ga naglavačke i napraviti nam sličnu svakodnevnicu kao u nekadašnjim indijanskim rezervatima, a mi tada postajemo žigosani, ograničeni putnici čija cesta kraja nema, a karte su rezervisane – za provaliju i samo se prema njoj užurbano krećemo.
Zatrovali su sredinu u kojoj živim: šovinizmom, klerofašizmom, nacionalnim djelidbama, pranjem novca, krađama i podvalama, nepotizmom, mitom i korupcijom i zakovali svoje zadnjice na ta visoka funkcionerska mjesta!
Ja nisam dio elite i dio bogatog društva. Ja sam dijete jednog oca koji pripada izgubljenoj generaciji i jedne majke koja je civilna žrtva rata. Te titule stoje pored njihovih imena, identitarno. Od njih su načinili kolateralnu štetu. Ljušture. Nisu tada znali da svojoj djeci ostavljaju većinski mrak i poneku jeftinu sijalicu.
Danas to i meni čine. Demokratski, s ponekim kršenjem ljudskih konvencija. Na Balkanu je sve preko reda: i zahtjev i molba i posao i život. Neki životi su vredniji od drugih jer imaju privilegovane očeve i profiterske prošlosti.
Ostali su podložni samoviktimizaciji i ubijaju se radi vječnog pitanja: da li ti je krv ubilačka ili žrtvena.
Ja kažem da je samo krv, bez ikakve besmislene odrednice. Eventualno sadrži hemoglobin i plazmu i svaka, baš svaka boji crveno.
