Jedna takva vrsta beskičmenjaka je ona iz ove priče. Zajednički nam je i usud da svi imamo, znamo ili smo bar nekad čuli za tu neku osobu koja na svijet i nas pojedince gleda s neke skemlije vlastitog umišljaja u to da zapravo stoji na planini. Te osobe koje nas, najčešće u situacijama u kojim zapravo treba da se postave kao najmanje zrno maka, što u stvarnom životu i jesu, ošamare onim “Znaš li ti uopšte ko sam ja?”.
To vam je onaj dijalog, koji, zapravo, u njihovom skučenom svijetu, širine ama za konja, nije ništa drugo do monolog u kojem su oni ta visina ostalima zauvijek nedostižna. I pošto mi je usud da kao biće prosječnog uma i razuma posljednjih godina, otkad me je valjda malo više briga s kim i kakvim ljudima dijelim ovu planetu i život i prostor, svako malo nailazim na tu vrstu umnih ameba, evo da im ovako ugrubo i naširoko odgovorim:
Ti koji pitaš znam li ja ko si ti zapravo, a to svijetu i svakom pojedincu totalno nebitno pitanje postavljaš isključivo iz razloga što si završio neke velike škole, imam da kažem – te visoke škole su tvoj izbor, tvoja mogućnost, tvoja ambicija, tvoja odluka, ono što su poželjeli tvoji bogati roditelji s istom ili sličnom diplomom ili bez nje pa sad hoće da produžiš formalnoobrazovnu ili monetarnu lozu, siromašni roditelji koji tako traže spas za tebe, a podosta i za sebe, jer vjeruju da je to dobra investicija pa se odriču gaća na guzici da bi te iškolovali, roditelji skorojević i svi slični nedorečeni, zagubljeni negdje u lavirintu sopstvenog života. To je isključivo tvoje i ne znači da je ikome drugom važno, ma koliko to što si ti učio nije nimalo lako, iziskuje vrijeme i trud, bilo šta; sam si to želio, kao što je neko drugi nešto drugo želio i izabrao. I baš kao što taj drugi nema pojma o tome što ti radiš, nemaš ni ti najvjerovatnije o onome što radi on. Jer, džaba ti, na kraju dana, znanje iz atomnske fizike, ako ćeš obućaru odnijeti da ti sredi cipele.
Ti koji si ratni profiter, kriminalac, prevarant, lopuža i svaka druga vrsta šljama koja, usput, tako lako uspije da uzgoji jednog takvog potomka koji misli da je zbog toga nešto bitniji ili superiorniji u odnosu na bilo koga, pa ga pustiš u svijet da truje i zagađuje ono još malo ljudi koji vas drže na pravim policama za upotrebu – neupotrebljivi. Jer, dovoljno ste dobri, zanimljivi, poželjni samo onima koji su vam istovjetni, ostalima, koji nisu i nikad neće biti iz tog miljea, vaše pitanje “Znaš li ti uopšte ko sam ja?” nije ništa drugo do prazno mlaćenje slame, jer neki ljudi sve i da mogu ne bi nikad živjeli vaš život; taj privid moći, koji prolazi samo u nedođijama i utopijama. Al, dobro, malo vam se danas može, ovdje kod nas, pa su ovo ti momenti vaše bijedne slave. Al za te predstave se ne može kupiti karta, u tom se pozorišu gleda srcem, a za takve gledaoce vi ste isprazna trupa.
Ti koji to isto pitaš samo zbog toga što imaš dobar, siguran posao, a nikad, ali nikad ne spominješ to kako si do njega stigao, koji su bili tvoji putevi slave, iz kakve si se ti kaljuže i kojim sredstvima dokopao toga da sad tu iz neke fotelje možeš nekome da kažeš “Znaš li ti uopšte ko sam ja?” Da, znam, ti si jedan obični bskičmenjak, čovjek koji, ‘aj što nema obraz, nego nema ni srce ni dušu, jer da imaš stao bi nekad ispred ogledala i pokušao vidjeti malo dublje od tog odraza koji vidiš. A tamo bi, kad bi se makar malo više potrudio, kad bi to iskreno mantrao bar koju sekundu duže od vremena koliko ti treba da postaviš to (ne)bitno pitanje, vidio beznačajnu nakupinu DNK. Jer čovjek nisi. Nema to veze s tim što imaš ljudski lik.
Ti koji znaš da si pogrešno nasađen, koji nisi spasio nijednu mačku ili napuštenog psa, o ljudima ne treba ni da govorim, a ubijedio sebe da si faca, jeben lik, neko ko je nabio masu pa sad misli da mi od tog drveta ne vidimo šumu, znaj, svako drvo je važnije, svježije i potrebitije od tebe takvog. Ispod njega čovjek bar ima lijep hlad ili neki zdravi plod, a tvoja sijenka je poprilično skučena. “Znaš li ti uopšte ko sam ja?” u tvom je slučaju čisto silovateljstvo, atak na svakog čovjeka bistrog uma, koji bi trebalo tebi da se skloni ili popusti samo zato što si fizički moćniji. Previše se u tebi zadržava aminokiseline koje su nerazgradive.
Ti koja si “uspješna žena” samo zato što si pored ili sa nekim od gore pomenutih, pa je to to tvoje pokriće s kojim istupiš i olako postaviš pitanje “Znaš li ti uopšte ko sam ja?” Ne znam, a vjerovatno je i totalno nebitno. I ti si nebitna, čim ne znam ko si. Jer, biti nečija djevojka, supruga, ljubavnica, pratnja, konkubina, izložbeni primjerak, ne znam šta sve ne, više nego biti ta i ta imenom i prezimenom te ne svrstava u red onih koji su vrijedni pomena i svijesti o tome ko si ti zapravo. Jer ti si zapravo niko (bitan) i ništa (bitno), kad odbaciš sve to što misliš da je bitno što jesi. Isto važi i za muškarce koji se kite tuđim perjem.
Ti koji si u bilo čemu duže, pa misliš da si zbog toga i nešto bolje. Za isto toliko vremena će te neko drugi stići, a često i prestići. Jer ti koji su tu negdje određeno vrijeme i na osnovu toga olako ispucaju “Znaš li ti uopšte ko sam ja?” su vječno učaureni na tom dometu, bez bogznakakvih ambicija, rada na sebi i oko sebe, lijeni da se mijenaju na bolje i da svijet mijenjaju na bolje. I svako ko je imalo drugačiji će ih stići i prestići, a njima će vječno ostajati to jadno, usamljeno pitanje kao njihovo jedino oružje. Ali, ćorak.
Ti koji si poznat u svom selu, pa misliš da te se i svako drugo pribojava ili ti se divi. Tvoje “Znaš li ti uopšte ko sam ja?” te momentalno vraća na tvojih nekoliko dunuma i ari, jer za šire nisi. Bolje prvi u selu, nego drugi u gradu, možda jeste poslovica, ali u tvom slučaju je čista filozofija, jer samo za to i jesi – ne u geografskom, već intelektualnom pogledu.
Čim ti nekoga pitaš “Znaš li ti uopšte ko sam ja?” znači da nisi ni vrijedan toga da te taj neko zna. Jer da jesi, prepoznao bi te i bez tog pitanja. A kad se, nakon sve te drame, napokon i predstaviš, misliš da to neko registruje ili pamti?! Ili da se postidio, prepao ili zamislio zbog tebe?! Ne budi smiješan, nebitan si kao i pitanje koje postavljaš svakom iole pametnom i svjesnom čovjeku, koje si i prije i poslije tog vanserijski glupog i besmislenog pitanja – biće koje je svedeno na jedan obični mali beznačajni odgovor.
