Dok se društva širom planete suočavaju sa osudom civilizovane galaksije zbog nepoštovanja elementarnih ljudskih prava, uključujući i pravo na život, na planeti Interneta svira demokratska simfonija. Poput internata slobode, pravde i svih tih riječi teških boja, internet je udomio svačije demokratsko dupe.
Ne baš svačije zato što, eto, postoje i autokratske oaze poput Tajlanda i Kine gdje, bogami, sloboda surfanja po porno stranicama nije opcija. Ima i EU pionira poput Njemačke gdje se ne možeš mnogo zajebavati sa svojim pravom na kulturološko uzdizanje u formi džabnog gledanja „Igara prijestola” jer će te oderati tamo gdje najviše boli (po džepu, jelte), a i poput Sjedinjenih Američkih Država gdje vlada zna šta si radio svakog internet ljeta. A i zime. I jeseni. A i proljeća. Dom Amerike baš i nije spreman za freeDOM.
Ali, sve u svemu, internet je strava.
Dođeš, istreseš sve svoje Bogom dane slobode, odeš.
Dođeš, polajkaš, odeš.
Dođeš, ishejtaš, odeš.
Strava.
UN je čak vijećao i izvijećao da bi internet trebalo da postane jedno od osnovnih ljudskih prava. Na prvu, čovjek bi pomislio da je UN-ovcima dosadilo da se kupaju u lokvama suza ljudske gladi i siromaštva pa su zelenaške avanture radi provalili da se prava mogu i izmišljati.
No, istina jeste da nestašica interneta podrazumijeva, ne samo odsustvo prilike da izdrkavaš svoja prava, nego i nestašicu informacija, odnosno da bez wi-fi konekcije bivaš uskraćen svih iole bitnijih dešavanja u svijetu, poput terorističkih napada, ratnih eskalacija, etničkih čišćenja, emigracija i imigracija te, u krajnjoj liniji, vijesti poput „nećete vjerovati šta je Cecina kćerka dobila za 18. rođendan od brata Veljka“. A ako ne znaš šta je Cecina kćerka već dobila, kako da, pobogu, znaš šta bi joj ti mogao da kupiš kao zakašnjeli poklon za punoljetstvo?
Okej, turbo humor na stranu, činjenica jeste da pristup internetu u mnogo čemu olakšava socijalizaciju i druge forme života u 21. vijeku te da nerijetko zaista služi kao sredstvo za unaprijeđenje tog nekakvog života.
Ipak, što čovjek više krade Bogu dane uz pomoć ovog alata, sve više postaje svjestan jedne druge činjenice – činjenice da bi fakat trebalo Boga dragoga moliti da nas sve, onako kolektivno, restartuje.
Da živimo u zlatno doba YU komunizma, jedan Goli otok ne bi bio dovoljan da skući sve političke nekoreknosti interneta. Sijanje mržnje u wi-fi okvirima ne bi bilo toliko alarmantno da ova sjetva svako malo ne rezultira samoubistvima i drugim oblicima samokažnjavanja.
Ko god da je rekao da riječi ne bole, al’ se zajebao.
No, stavimo li sve ovo sa strane, jer kome je još na Balkanu, pobogu, bitno pravo na život, iskazivanje mišljenja je dobra stvar. To jest’ znak da živimo u demokratskom društvu. Fak jea.
I svako bi i trebalo da ima pravo da kaže šta misli.
Dobro, dobro, kontrolisala bi vlast demokratsku ćud našeg, a sveckog, interneta i ovdje na Balkanu da zna kako i da ima s čim, al’ dok se to ne desi, al’ je lijep ovaj naš #ja #sve #volim #i #istovremeno #mrzim #balkan svijet.
Ovdje lajk potok, ondje hejt.
Biće da balkanski net ima samo jedan jedini problem.
Koliko često to što mislimo i kažemo na internetu praktikujemo u stvarnom životu? Biće da je iskra dobrog dijela životnih problema „brdovitog Balkana“ upravo odsustvo istine. Nevažno da li je ta istina objektivna ili subjektivna.
Ćutimo dok nas sistem jebe.
Ćutimo dok nas život jebe.
Ćutimo dok se ne konektujemo.
Biće da na internetu dobar dio populacije nema problem da otvoreno kaže svoje istine. Nevažno da li je ta istina u rubrici društva, politike, ekonomije ili, eto, vijesti iz regije poput punoljetstva Cecine kćeri.
Biće da postaje sasvim dovoljno živjeti mišljenja i principe ovdje, dobar dio svog „ja“ oživjeti samo onda kad „there is Internet connection“. Biće da je tako nekako.
Dakle, živjeti svoj jebeni život u zoni gdje vrlo izvjesno nećeš snositi posljedice za izgovorene riječi.
Nevažno je čak i da li su te riječi ispunjene ljubavlju ili mržnjom. Stvarno, u ultimativnoj demokratskoj instanci, nije ni važno. Važno je da ćutimo istine u životu koji ne nudi tek tako opciju „log out“.
Bojite li se vi mrziti sebe i druge kad „there is no Internet connection“? Bojite li se vi lajkati stvarni život? Bojite li se vi boriti za svoje istine tamo negdje gdje se stvarni život dešava?
Srdačan pozdrav svima vama koji ćete napisati da je ovo najgluplji tekst koji ste pročitali u cijelom svom životu uz kopirajtovanu numeru:
Hajde da se mrzimo ove noći
Hajde pljuni me oči u oči
Tvoj je hejt kao čokolada
Bloginji se to dopada
