Prije nego se sa gorčinom u ustima, bolom u srcu i olovkom koja ispisuje tužna slova otisnem u prošlost, jer tamo još uvijek bdiju svi razlozi moje patnje. Pristojnost me obavezuje da se predstavim.
Ja sam ‘Polutanka’.
Samo to.
Ništa ispred i ništa iza.
U mom teškom i tužnom djetinjstvu samo su se razlikovali putevi do tog, nazovi moga imena u obliku ožiljka, koji bi se mogli porediti sa razmjerom sopstvene patnje.
Često sam samu sebe pitala šta je to miješani brak?!
Da li je to brak između ljudskog bića i neke životinje? Ne bih rekla! Moji roditelji su čisto ljudskog oblika, a po svemu sudeći i ja. Imam ja i ime i prezime, ali ono nikoga nije zanimalo.
Ja sam uvijek bila samo i jedino ‘polutanka’. To mora da je neka lijepa lutka, mislila sam prije pa se nisam ljutila. Poslije sam saznala sve. Poslije je nastala neka vrsta pakla.
Teško je kada si za sva zlodjela i sve ratove na ovom svijetu ti kriv.
Da, djevojčica od šest ljeta kriva je za svaku pušku koja je zapucala, za svaki metak koji je ranio ili usmrtio nekoga. Teško je nositi taj ožiljak na čelu da ga svi vide i da ga produbljuju.
Ja sam bila djevojčica koja je maštala i igrala se, a stajala usred jada života. To je najbolji opis moga tada, nazovimo, djetinjstva. A, oko mene oluja, jaka, strašna i nagla kao vrisak.
Djetinjstvo sa kultom bola i sredinom koja je sačinjena od ljudi koji su nerijetko ćutali, bili nepovjerjivi, ljudi koji uveličavaju stvarnost, ljudi uzbuđenih mašta, neke siline i slobodno mogu reći svoga ‘pasjaluka’.
Mrzila sam roditelje što su me stvorili, jer da nisu, ja ne bih sada bila meta opasno oštrog noža koji zna samo i jedino u srce da bode. Zamislite dijete koje se igra, a naiđe komšija i kaže da mi je mjesto u logoru gdje su svi ”moji”.
Ko su to moji? A, ko su njegovi?
Tada teško da sam šta razumjela i znala osim da plačem. Tom tehnikom sam veoma rano ovladala. Jedino što sam znala jeste da poslije škole trčim kući i da tako spriječim još jednu partiju plača. Ali od suza se nije moglo pobjeći. Opet sam plakala posmatrajući drugu djecu kako se lijepo igraju, ali ne ljepše od odbacivanja mene. Takvih djevojčica kao što sam ja je bilo i ima još, ali ima i djece koji ne znajući težinu svojih riječi i uvreda ponosno ih izgovaraju.
Ta djevojčica je sada djevojka koja samo čuje i vidi ono što joj odgovara. Svoje ‘mane’ neke tamo polutanke vješto pretvaram u prednosti i vrline. Moj Bog je samo jedan, i samo mi ‘posebni’ to možemo da shvatimo i da ne pravimo razliku između tzv. tri Boga. Slavim dva Božića, dva Uskrsa, Slavu, rođendan, ali i Imendan. Nikada mi ne treba povod za slavlje, povoda je i previše.
Sada sam srećna osoba.
Da mogu ponovo birati roditelje, opet bih izabrala iste, jer ovakve životne lekcije se ne mogu naučiti ni iz jedne knjige ovoga svijeta. Zadržite svoju mržnju za sebe ako je već imate. Nemojte nekome da uništavate život. Meni su na svu sreću ‘samo’ uništili djetinjstvo, ali nisu život i želju za istim. Sutra će jedna djevojčica polutanka da postane ljekar i možda baš da spasi život vašem djetetu.
Da li ćete tada reći: “Ja ne želim da ONA moje dijete spasi!”
Ne, nećete!
Nego ćete se zahvaliti Bogu na još jednoj prilici. Onom jednom jedinom Bogu. Ni mome, ni tvome, ni njihovom, nego NAŠEM.
Moje uspomene na djetinjstvo su sada u nekim fijokama. Tamo im je i mjesto. Nisam na njih još stavila tačku, jer se bojim da bi tek tada ponovo zaživjele.
Uzela sam novu svesku svoga života i počela da je ispisujem. Ponekad se moramo zadovoljiti i onom četvrtinom života ma kakva ona bila. Samim tim što smo se rodili uhvatili smo se u kolo i ušli u igru života.
