Svi mi, tačnije velika većina se trudi da uvijek uradimo pravu stvar za nas, za svoju djecu, za svijet, za prirodu, ali ruku na srce ponekad se čini nemoguće da jedemo, kupujemo, vozimo automobile, putujemo, održavamo higijenu, a da ne nanosimo nikakvu štetu našoj planeti, jedinoj koju imamo.
Nekima srećna, nekima manje srećna istina jeste to da sve što radimo u životu ima neke etičke reprekusije, jer svaka odluka koju donosemo ima uticaj na nas ili na druge ljude te nosi određene posljedice. Objasnio je to etičar Christopher Gilbert, autor nove knjige There's No Right Way To Do Wrong Thing, u slobodonom prevodu „ Ne postoji ispravan način za pogrešne stvari“. On tvrdi da je etiku neophodno posmatrati kao moralne merdevine. Na najnižem nivou treba misliti samo na sebe, na srednjem o uticaju neke vaše odluke, a na najvišem treba misliti o tome kako vaši izbori utiču na sve koji su tim izborom obuhvaćeni. Zvuči komplikovano? On tvrdi i da ljudi koji se popnu na najvišu letvicu merdevina mogu reći kako žive život u skladu sa etikom.
On takođe kaže kako je gotovo nemoguće biti na vrhu baš sve vrijeme, ali poenta priče je da ne odustajemo i da se trudimo.
Spasimo svilene bube!
U zavisnosti od toga koliko daleko seže vaša empatija i etički napori možda će vam naizgled jednostavne dileme poput toga šta da obučete, šta da jedete ili kako da dođete na posao postati nevjerovatno složene i komplikovane samo ako se dovoljno udubite.
Na primjer, nedavno je kompanija za prodaju garderobe ASOS, nedavno objavila da više neće prodavati garderobu napravljenu od svile da bi spasili svilene bube koje umiru prilikom proizvodnje materijala. To s jedne strane zvuči zaista kao ispravna, etička odluka, ali s druge strane ona može uticati na radnike iz Indije i Kine koji zbog nje mogu ostati bez posla, gdje je proizvodnja svile tradicija.
Šta raditi u takvim situacijama? Neki su u stanju da povuku linij koja je zasnovana na ličnom viđenju stvari. Konkretno u ovom slučaju mogli biste opravdati svoju odluku prihvatanja proizvodnje svile zbog ljudi kojima to obezbjeđuje egzistenciju time da nauka nije dokazala kako svilene bube osjećaju bol, ali to naravno ne znači da možete kupiti krzneni kaput. Kao primjer možemo navesti i vegana koji oblači isključivo sinetetičke stvari i na taj način čuva biljke i životinje, ali opet zagađuje Zemlju jer je poznato kako se sintetika jako teško razgrađuje.
Etičke dileme među ljudima idu toliko daleko da postoje ljudi koji jedu ribu, jer je riba navodno glupa, ali ne i hobotnice za koje je dokazano da su pametne gotovo kao i ljudi. Drugi pak ne jedu nikakve životinje, ali zato jedu kakao u čiju proizvodnju su uključena djeca i to ilegalno.
Zaključak je da nema jednostavnih rješenja kad je u pitanju etika. Čak i ako možete sebi da priuštite da kupite sve što želite i da birate do mile volje, teško da će vaš izbor biti ispravan i da neće loše uticati na nekoga iz tog lanca proizvodnje.
Zabavite se pokušavajući
Ne treba da budete tužni ako ne uspjevate da živite u potpunosti po pravilima etike jer to je kontraproduktivno. Osjećaj krivice nas ne čini moralnijima. Carissa Veliz, etičarka sa univerziteta Oxford kaže da osjećaj krivice oko pogrešnih izbora ljude nikada ne motiviše da stvari rade drugačije, tako da on nema nikakvu svrhu.
Ona osjećaj krivice karakteriše kao krajnje sebičnu reakciju koja se u potpunosti kosi sa etičkim načinom života te tvrdi da je osjećaj krivice samo opravdanje za egoe ljudi koji su krivi. Etički odgovor na neku lošu radnju jeste da razmislimo kako stvari da popravimo, a ne da sopstvene osjećaje stavljamo u prvi plan.
Veliz podržava Aristotelov stav da dolaženje do zaključka kako da živimo život treba da bude zabavno. Što više uživamo u moralu to je izvjesnije da živimo etičkim životom. Važno je naučiti se da osjećamo zadovoljstvo u vezi morala, to je neophodno stanje, a krivica u tom slučaju je poptpuno suprotna osjećaju zadovoljstva.
Da bismo razvili moralno ponašanje mnogo je važnije da se fokusiramo na ono što mi radimo ispravno i na dobro do koga možemo da dođemo, čak i ako je to obično priznanje nakon učinjene greške, ma koliko ona sitna bila. Veliz kaže da ne moramo biti mrzovoljni u vezi morala, istinski etički život treba da bude ispunjen radošću, čistom savjesti i saznanjem da dajemo sve od sebe čak i ako to naše ponašanje ne odražava baš stalno.
Baš kao i Gilbert ona vjeruje da je etika alat koji koristimo kako bi pomogli sami sebi da živimo srećan životu skladu sa okruženjem, životinjama i ljudima oko nas.
Najbolji način da živimo etički život nije da znamo sve odgovore već da budemo u stanju da se nosimo sa teškim pitanjima.
