Žena koja je dobila matericu transplantacijom, od dobrovoljne donatorke koja je preminula, rodila je zdravu bebu. I to je ujedno prvo takvo prijavljeno rođenje u svijetu.
Operacija, detaljno opisana u javnosti, pratila je još 10 takvih pokušaja u SAD, Češkoj i Turskoj. Ovo je prva uspješna. A pomogla je jednoj ženi da rodi usprkos činjenici da je (bila) neplodna.
Još od prve transplantacije materice, mišljenja su podijljena, o tome koliko je sama operacija rizična, pa tek onda i uspješna. Jednako tako, da li ovo znači relativizaciju pitanja trudnoće, kao fundamentalno “ženske stvari”?
Dodatno se postavlja i izuzetno komplikovano pitanje feminizma. Da li je sav ovaj trud koji je rezultovao jednim “medicinskim čudom” tek još jedan pokazatelj tumačenja uloge žene u društvu, u čijem se strogom centru nalazi rađanje i majčinstvo? Da li je to nova, preformulisana verzija stare definicije uloge žene? I da, ukoliko žena ne može da rodi, uopšte nije dakle to – žena?
Postoji opasnost da se ova kritika odnosi na sve žene, a ne samo one koje su neplodne, ukazala je društvena istoričarka Naomi Fajfer (Naomi Pfeffer).
Ove tenzije nisu novina, naravno. S druge strane, staru ideju vještačke materice, koja se proteže iz 20-ih godina prošlog vijeka, su oberučke prihvatili progresivci, koji su je vidjeli upravo kao oslobađanje žene te “uloge”.
Nadalje je i tokom 1970-ih, Šulamit Fajerston (Shulamith Firestone), autor “Dijalekta polova” (The Dialectic of Sex), naglasio da tek ovom relativizacijom rađanja, žena može da oslobodi društvenih stega te obezbijedi put ka jednakosti. Drugi, pak, smatraju da će taj koncept vještačke materice omogućiti muškarcima da kontrolišu moć rađanja, koja je, uslovno rečeno, u ženskim rukama, te vide ovo kao pokušaj da se ženi uskrati prirodno (isključivo) pravo – rađanje i majčinstvo.
U međuvremenu medicina zanemaruje ova (suštinska) pitanja i fokusira se isključivo na dodatni razvoj ove opcije.
Istini za volju, neplodnost je problem 10% žena u reproduktivnoj zrelosti širom svijeta. Pacijentkinja iz gorepomenute studije, 32-godišnjakinji rođenoj bez materice, usljed tzv. Mayer-Rokitansky-Küster-Hauser sindroma, presađena je materica 45-ogodišnjakinje koja je rodila troje djece prirodnim putem, a umrla je od srčanog udara.
Mayer-Rokitansky-Küster-Hauser sindrom zadesi jednu u 4.500 žena, a u suštini predstavlja nemogućnost materice da se razvije. Ali gdje priroda zakaže, nauka uskače. Problem je “tek” u izolaciji problema i stavljanju jasne granice na koga se odnosi.
Ali, da li ovo sada znači da će trudnoća biti potencijalno dostupna i, recimo, trans osobama i da će donijeti potpuno novu stukturu porodice, a samim tim, u konačnici, i društva? Jedan od najvećih izazova koji slijede nesumnjivo će biti i taj kako će javnost shvatiti i prihvatiti ove opcije.
“Ljudi ne poistovjećuju sebe sa svojim bubrezima”, rekao je doktor Alan (Allan) D. Kirk, načelnik hirurgije “Duke University Health System”, koji doduše nije bio uključen u ovo istraživanje. On, dakle, isključuje rizik, ali i društvenu, kao i biološku relativizaciju nastanka života.
“Ali smo naučili da je transplantacija lica i ruku drugačija. Da li je materica nešto isuviše lično ili je pak organ kao i svaki drugi?”, naglašava on.
Transplantacije materice živih donora su do sada bile uspješene; najmanje 11 beba je na taj način rođeno još od 2013. godine. Ali procedura transplantacije materice preminule donatoke koja je pri tom sposobna za održavanje života bi mogla biti značajna u domenu transpalntacije organa. Mogla bi, jedanko tako, biti i potpuno nova dimenzija visokorizične trudnoće. Jer, rizik je u ovom slučaju bio veći nego ikada. I po majku i po dijete.
Čini se i po porodicu. I po društvo. Ili se samo čini…
