Zapravo, prvi put u životu se pitam jesam li uopće u stanju riječima pokazati, ali i sakriti ono što osjećam. I ono što ne osjećam.
I sve ono što više ne osjećam.
Teško je pronaći riječi koje bi mogle izraziti koliko si mi bio potreban, čak i kada te nisam trebala. Bio si mi potreban baš ti, da me razuvjeriš oko svega.
Naravno, došao si u najgori mogući trenutak. Zatekao si me u najgorem mogućem izdanju u tom najgorem mogućem trenutku kada si došao. Došao si u pravi trenutak.
Iako mnogo žena i muškaraca tako misli, ljubav je za mene oduvijek bila stvar prošlosti ili budućnosti, a nikada sadašnjosti. Svejedno, nikako da odustanem od te glupe opsesije ljubavlju. I naprosto „obožavam“ kada me nazoveš tipičnom ženom. A tako uspješno skrivam stvari koje me čine tipičnom. Pa ipak, trebao bi se plašiti onih koje me ne čine tipičnom, te još bolje skrivam.
Uz tebe sam ponovo zavoljela i svoju obitelj. Koliko je to sjebano, zapravo?
Postoje li misli koje se ni s kim ne trebaju podijeliti?
Mislim da ti nikada ne možeš pretjerati u izljevima ljubavi. Iako mi se ponekad čini da me, zato što me toliko dobro poznaješ, namjerno izluđuješ. Nema veze, i ja tebi to želim raditi. Mogu li ja pretjerati u izljevima ljubavi?
Neki ljudi traže toliko ljubavi, da s vremenom postanu teret.
Ali radije bih da ti tražiš previše ljubavi od mene, nego ja od tebe. Zato što me pomisao na to da ćeš jednog dana izaći iz mog besmislenog života, plaši više od ičega. Ako odšetaš iz mog života onako kako si i ušetao, hoće li s time otići i moja ljubav prema drugima? Ako odeš, hoću li i dalje biti u stanju voljeti ljude oko sebe? A sebe?
Mislim da je došao trenutak da odeš. I jako me plaši. S tvojim odlaskom, nepovratno odlazi i velik dio mene. Dva rastanka u jednom.
Ljubav je opet stanje prošlosti ili budućnosti.
Mislim da ne postoje misli koje se ni s kim ne trebaju podijeliti. Samo što ih, kad odeš, više neću imati s kim dijeliti.
