Nije me ovaj komentar ni najmanje uvrijedio, samo me potaknuo na razmišljanje. Doduše ne taj komentar, već komentar mog dečka koji je rekao da će me ljudi krivo shvatiti i da možda (ipak) previše govorim o svom životu, no da je to (ipak i samo) moja stvar i moj izbor.
I jeste, moj je izbor govoriti vam da sam tužna, da radim greške, da tražim utjehu u krivim stvarima, da sam ponekad bijesna, da sam najsretnija na svijetu. Vaša je stvar, izbor i pravo shvatiti me onako kako vi želite jer često smo samo svoja shvaćanja, često smo svoje misli koje ne moraju biti prave. Moj je izbor govoriti o sebi na načine na koje govorim. I ja nikada ne lažem, no ipak – vi me ne znate.
Tko sam onda uopće ja? Nekada ne znam ni sama. Nekada sam umorno jutro i glavobolja od previše piva, a premalo sna. Nekada sam to umorno jutro, no s osmijehom na licu jer sam do prije pet minuta ležala kraj nekoga tko mi se sviđa kao nitko do sada. Nekada sam potpuno promašen dan, lijenost koja se ne može izračiti kroz prozor. Nekada sam film i kokice subotom. Nekada sam subotom razbijena koljena i blatnjave ruke.
Često sam ona koja ne može začepiti, ona koja govori puno i o svemu. Kada sam s njim, onda sam ona koja voli da sluša. Nekada sam plakanje najboljem prijatelju koji mi govori da prestanem biti pička. Nekada sam pička. Nekada sam kći koja kaže da neće dugo, pa dođe sutra. Nekada sam i majka, i otac, i sestra, i brat, i drug. Nekada mrzim cijeli svijet, a sebe još više. Često se volim jer imam one koji me vole i jer radim ono što volim.
Nekada sam Novi Sad, duge šetnje, razvlačenja i noći prepune smijeha. Nekada sam Vinkovci, prašnjave knjige i ručak kod Luane. Nekada sam Beograd, miris Mileninog parfema kada odlazi na posao, umorni prsti i noći koje traju do zauvijek.
Mrzim kada sam rastanci i kada sam sama s njegovim mirisom na sebi. Volim kada sam njegov miris i kada znam da ćemo se vidjeti još jedanput.
Nekada sam sjećanje na sve one curice koje sam bila. Nekada sam žena, samo nekada, jer ja baš volim biti djevojka, a samo nekada žena. Često sam strah od smrti, starosti i prolaznosti. Često sam uvjerena da ti strahovi ne prolaze nikada. Nekada se tražim, i tražim, i tražim, a čini mi se da se nikada neću ni naći.
Tko sam onda uopće ja? Nekada ne znam ni sama! Nekada sam tuga, velika. Nekada sam ona tuga zbog koje ne možeš disati ni jesti. Nekada bih samo bila sama i nekada bih da plačem. Nekada sam ona koja se smije svojim suzama. Nekada sam danima suze. Nekada sam ona koja ne zna što da vam kaže.
Danas sam mislila da sam ona koja ne zna o čemu pisati. Danas sam ona koja si je ponovno pokazala da je u krivu, danas sam ona koja ipak ima nešto za reći, danas sam ona koja piše. Često sam pisanje i često je pisanje ono što mi najbolje ide. Nekada sam ona koja misli da joj ništa ne ide i ona koja misli da se ne miče s mjesta. Nekada sam sva mjesta na kojima nikada nisam ni bila. Nekada se ne želim maknuti s mjesta, a nekada sam ona koja hoda.
I tko sam onda uopće ja? Kakva to želim uopće i biti?
Želim biti ljubav, prije svega. Želim biti razlog zbog kojeg se netko smije. Želim biti umorna jutra. Želim biti kiša koja svima smeta. Želim biti radosni dani i beskrajno tužne noći. Želim biti nečiji poticaj za rad na sebi. Želim biti ona koja se voli i kada je na dnu. Želim biti stav, a nikako ponos. Želim biti i svoja, i njegova, i vaša.
Želim biti riječi koje potiču na razmišljanje. Želim biti ona koja govori „volim te“ i kada joj je to teško. A teško je, često je teško. Želim biti vrh, želim biti dno. Želim biti pijana od vrućih, ljetnih noći. Pijana od zaljubljenosti koja nikada ne prolazi i koja te tjera na ples.
Želim biti pijana od piva. Želim biti mamurluk. I jesam. Nekada to i jesam. Nekada sam ona koja pretjeruje. Nekada sam pogrešno shvaćene riječi. Nekada me krivo shvaćate. Nekada mislite da sam ona koja nisam.
I tko sam onda uopće ja? Tko sam?
