Ana Kolman Lad (Anna Coleman Ladd) je bila jedna od onih osoba koje su u to mračno doba čovječanstva vraćale vjeru u život, i to vojnicima koji su preživjeli pakao.
Ona je, naime, bila američka vajarka, sa adresom u Bostonu, koja je 1917. godine sa suprugom, doktorom Mejdarom Ladom (Maynard Ladd) preselila u Francusku. On je postavljen da rukovodi tamošnjim Crvenim krstom, a Ana u tom periodu spoznaje rad i djelo Frensisa Derveta Vuda (Francis Derwent Wood), skulptora koji je do tada izradio i nekoliko maski za lice, a koje su nosili povrijeđeni vojnici.
To ju je inspirisalo da se i sama okuša u tom poslu, pa je uskoro, pri Crvenom krstu, otvorila dobrotvorni studio u kojem je izrađivala maske za vojnike koji su bili ranjeni i čija su lica bila deformisana. Tako je na bolje promijenila živote mnogih vojnika i davala im novu šansu.
Ti vojnici su se borili sa psihološkim stresom i brinuli o tome i šta će ljudi misliti o njihovom unakaženom licu. Neki od njih su u borbama zadobili takve povrede, da su nakon oporavka bili neprepoznatljivi.
Vojnike koji su imali vidljive rane, kako prenosi Bored Panda, nazivaju “najtragičnijim žrtvama rata”, jer su ti ljudi osuđeni na potpunu izolaciju od ostatka svijeta. Kako su takva izopštenost i odbacivanje sredine izgledale te davne 1917. godine, možemo samo pretpostaviti…
A onda je Ana shvatila da može iskoristiti svoj talenat da pomogne tim ljudima; da ih spasi, ohrabri i tako promijeni na stotine života. Kalupe za nova lica je pravila od gline ili plastelina, koji bi dalje koristila da napravi protetiku, odnosno kozmetičku masku u boji kože.
Za trepavice, obrve i brkove je koristila prirodnu dlaku, odnosno kosu. Vojnici su uz to nerijetko morali da nose naočare, kako im novo lice ne bi otpalo.
U čast njenog humanitarnog i dobrotvornog rada, francuska vlada joj je 1932. uručila orden Legije časti. Ana se 1936. godine preselila u Kaliforniju sa suprugom, gdje je umrla 1939. godine.
