No, postoji velika razlika između toga kada mrzite svoj nos na selfijima i kada ste cijelo vrijeme opsjednuti razmišljanjem koliko vam je on ružan. Opsesivno fiksiranje na fizičku “manu” se smatra poremećajem tjelesne dismorfije. Tačno je da ga pogoršavaju selfiji i filteri, ali je veoma vjerovatno da ste ovaj poremećaj imali i prije pojave društvenih mreža.
Sa’iyda Shabazz je majka jednog malenog dječaka i bavi se pisanjem. Kao svoju manu navodi preširoko čelo. Uglavnom ih prekriva šiškama počešljanim na stranu i izbjegava fotografisanje.
“No, kada bih patila od ovog poremećaja sigurno bih išla u krajnost da prekrijem svoje čelo, na primjer, stalno bih nosila šešir ili bih išla na plastičnu operaciju. Mnoge osobe koje pate od ovog poremećaja ne izlaze iz kuće ili to rade samo noću kako bi izbjegle susret sa drugima zato što je njihova percepcije te mane toliko duboka da nisu u stanju da pričaju sa ljudima”, objašnjava Sa’iyda.
Poremećaj tjelesne dismorfije je duševna bolest i usko je povezana sa opsesivno – kompulsivnim poremećajem. Iz međunarodne Fondacije za opsesivno – kompulsivne poremećaje navode da je ova bolest široko rasprostranjena, ali i nedovoljno dijagnostikovana. Svake godine se pojavi oko 200 000 novih slučajeva među kojima je 40% muškaraca i 60% žena. Poremećaj se zna javiti i jako rano, već u drugoj godini života, i može potrajati do zrele dobi. Najčešće se javlja u pubertetu.
Poremećaj tjelesne dismorfije je potpuno drugačiji od običnih nesigurnosti. Ljudi koji pate od ovog poremećaja vjerovatno ne provode mnogo vremena objavljujući selfije na društvenim mrežama zato što ih mnogo brinu negativna mišljenja koje društvo ima o njihovim manama.
“Većina ljudi koja pati od poremećaja tjelesne dismorfije čvrsto vjeruje u to da su ružni i da izgledaju nenormalno iako ih drugi ne vide tako”, naglašava doktorica Katharine Phillips.
Osobe koje pate od poremećaja tjelesne dismorfije su jako povučene. Selfiji mogu biti okidač za anksioznost, ali ako pate od ovog poremećaja, ljudi neće objavljivati fotografije i omogućavati drugima da ih kritikuju. Većina kritika dolazi od samih bolesnika i ako traže potvrdu to znači da žele potvrditi svoje mane. Zbog toga neki ljudi postaju opsjednuti operacijama i nikada nisu zadovoljni rezultatima, te se zato podvrgavaju dodatnim operativnim zahvatima. Osobe koje pate od ovog poremećaja često misle da su odvratne i deformisane.
Iz američkog Udruženja za anksioznost i depresiju navode da ova bolest može izazvati i druge zdravstvene probleme kao što su društveni anksiozni poremećaj, depresija i poremećaji u ishrani. Još uvijek nije poznato šta uzrokuje poremećaj tjelesne dismorfije, često se postavlja pogrešna dijagnoza, a naročito kada osoba ne želi da prizna da ima problem.
Iz klinike “Mayo” tvrde da bi uzrok mogao biti biološki ili abnormalnost mozga. Istraživanja su pokazala da češće obolijevaju ljudi koji u porodici imaju nekoga ko je patio od opsesivno – kompulsivnog poremećaja. Životna iskustva i okruženje takođe mogu biti faktori, kao i zlostavljanje u djetinjstvu ili negativni komentari na račun fizičkog izgleda.
Srećom, poremećaj tjelesne dismorfije se može liječiti. Prije svega, najvažnije je postaviti odgovarajuću dijagnozu, a zatim doktor savjetuje najbolji tretman koji može biti u vidu terapija, pisanja dnevnika ili uzimanja lijekova.
Ljudima je teško priznati da pate od ovog poremećaja, no, ako zaista vjerujete da ste među njima, obavezno se konsultujte sa doktorom. Postoje terapeuti specijalizovani za poremećaj tjelesne dismorfije i oni vam mogu postaviti tačnu dijagnozu i odrediti najbolji tretman. Poremećaj tjelesne dismorfije je duševna bolest i nije nešto čega se trebate sramiti.
Izvor: Scary Mommy
