Fotografije su nekada bile uspomene, trenuci ovjekovječeni za sva vremena, a svako prelistavanje porodičnih albuma donosilo je osmijeh na lice. Danas, u doba pametnih telefona, fotografije nastaju u svakoj sekundi i ostaju zaboravljene na memorijskoj kartici. Ljudi više nemaju albume sa čijih se stranica smiješe sjećanja.
Zbog svega toga novinarka Julia Llewellyn Smith se pita da li podižemo generaciju izgubljenu u fotografijama?
“Vikendom posjećujem roditelje i svaki put prolazim kroz isti ritual – nakon nedjeljnog ručka udobno se smjestim na kauču i posegnem za porodičnim foto – albumom. Čim ga otvorim osjetim kao da me obavija neko toplo ćebe i vratim se u svoje djetinjstvo. Vidim sliku same sebe prije 40 godina kako sa velikom radošću otvaram Božićne poklone. Pored mene na slici je moj brat obučen u pidžamu i ponosno vitla plastičnim mačem. Moja kćerka Clemmie se priljubi uz mene na kauču i pita ko su ta dječica rumenih obraza sa krekerima u ručicama (moji rođaci), taj divni mladi čovjek sa naočalama ‘Buddy Holly’ (moj tata, njen djed), ta nasmijana dama koja čašom šerija nazdravlja kameri (njena prabaka, moja voljena baka koja je umrla prije pet godina)”, priča Julia.
Malena Clemmie je oduševljena što može da vidi istoriju svoje porodice koja pred njenim očima oživljava na starim, požutjelim fotografijama. No, nakon što je Julia stigla do zadnje strane foto – albuma, kćerkica ju je zbunjeno upitala: “Gdje su moje Božićne slike?” na što joj je majka postiđeno odgovorila da nije sigurna. Jer, za razliku od Julijinih roditelja ona nema hrpe albuma koje su svjedoci Clemmieinog djetinjstva. Kao i mnogi današnji roditelji i Julia ima samo školske portrete svoje dvije kćerke, te nekoliko njihovih uramljenih fotografija dok su bile bebe. Za razliku od drugih mama koje su slike svoje djece postavile online Julia nije radila ni to zato što nije oduševljena idejom da objavljuje fotografije svojih kćerkica na društvenim mrežama. Kada Julijini unučići budu poželjeli da saznaju kako je njihova majka odrastala, biće jako malo stvari koje bi im to mogle pokazati.
Clemmie i njena sestra Sasha će postati ono što Udruženje profesionalnih fotografa Amerike naziva “izgubljenom generacijom” – erom prilično mladih ljudi koji rizikuju gubitak čarobnih slika njihovog djetinjstva i sa tim snažan osjećaj za porodičnu istoriju. Kako sama Julia kaže, s jedne strane današnja djeca su najfotografisanija u istoriji sa više od 52 miliona slika objavljenih na Instagramu svaki dan i 350 miliona fotografija na Facebooku. No, mnogi od njih rijetko kada ponovo pogledaju te slike. Prema istraživanju kompanije “Samsung” samo 23% fotografija nađe svoje mjesto u tradicionalnim foto – albumima dok 34% ljudi tvrdi da nema vremena ili znanja da preuzme fotografiju s Interneta. Od 631 miliona fotografija trećina njih će zauvijek ostati na nalozima za koje su ljudi zaboravili šifre ili na zastarjelim hard – diskovima i zbog toga neće biti dostupne generacijama koje dolaze. To je tužno, ne samo zbog nostalgije i ličnog interesa već i zbog nečega mnogo dubljeg.
“Gledanje porodičnih fotografija pomaže djeci da stvore osjećaj identiteta i daje im poklon iz prošlog vremena”, objašnjava Dana Denis – Smith koja je u svom TED govoru “How to be remembered” govorila o tome koliko je važno da se te uspomene sačuvaju. Dana je nedavno svojoj šestogodišnjoj kćerci pokušavala objasniti svoje teško djetinjstvo u siromašnoj Rumuniji, ali uspjela je da nađe samo dvije slike iz tog vremena, a ona je bila samo na jednoj od njih. Najviše ju je pogodilo to što nije bilo nijedne slike na kojoj je ona sa svojim roditeljima. Dana je odrastala u vremenu i mjestu gdje je bilo teško doći do negativa, a troškovi razvijanja slika su bili previsoki. No, zašto danas u doba pametnih telefona ne cijenimo porodične fotografije kao nekad?
“Problem je kvantitet. Svi pravimo previše fotografija koje su sada na nekom oblaku i čekaju vrijeme kada će biti obrađene, a za njima samo pristižu nove slike. Meni se mnogo dopada romantična ideja starog porodičnog albuma koji se prenosi s generacije na generaciju sa natpisima pisanim rukom i dragocjenim slikama davno preminulih predaka, ali nisam uspjela da to održim”, priča Eve Chase, autorka knjige “The Vanishing of Audrey Wilde”.
Naravno, ljudi danas mogu kreirati predivne albume sa aplikacijama poput Photoboxa i na društvenim mrežama, ali, kako Julia kaže, veoma često današnje digitalne slike nemaju autentičnost onih starih i pomalo mutnih fotografija.
“Mnogo su iskrenije moje fotografije iz tinejdžerskih dana sa frizurom kakvu je nosila princeza Diana i na kojima se mrštim jer su me odvukli u šetnju. No, one ne bi preživjele da su me slikali digitalnim fotoaparatom. Odmah bih ih izbrisala”, priča Julia. Danas su te slike njenim kćerkama jako smiješne i dokaz da je i njihova mama nekad bila mlada i mislila da je niko ne razumije.
Julia ističe da je još jedan problem današnjih fotografija taj što na njima skoro nikad nema nje. Zadnje zajedničke slike su nastale brzo nakon porođaja na kojima je ona iscrpljena i drži svoje tek rođene bebice. Ona je postala porodični fotograf, uvijek iza kamere, a skoro nikad ispred nje. Ona baš i ne voli da se njene slike objavljuju na društvenim mrežama jer, kako sama kaže, stidi se ako na njima ne izgleda savršeno. No, njena prijateljica Dana je potpuno drugačijeg mišljenja. Nedavno je pokrenula projekat “First 100 years” koji prikazuje istoriju advokatica u Ujedinjenom Kraljewvstvu od 1919. godine do danas. Dana naglašava da je od vitalnog značaja da se žene potrude i snime svoje živote. Ona je osmislila sistem CORE (Collect, Observe, Record – Prikupi, Posmatraj, Snimi) kako bi obezbijedila da djeca u budućnosti znaju odakle potiču.
“Istorija žena je puna rupa i skoro sve biografije su o muškarcima. Moramo da pravimo i sačuvamo naše fotografije kako kod kuće, tako i na poslu, a da ne spominjem još i pisanje dnevnika koji iscrtava bilješke o našim strastima i sakupljanje suvenira poput starih poslovnih kartica koje pospremamo u naše kutijice sjećanja. Kasnije ćemo ih pogledati i pomisliti: ‘Zar sam ja to radila?’ i inspirisaćemo naše kćerke”, priča Dana.
I zato će Julia ovog Božića pronaći svoj stari fotoaparat, očistiti ga, provjeriti da li radi i fotografisati svoju porodicu. I da – i ona će biti na tim slikama. Nakon toga će pregledati stare fotografije i napraviti albume prije nego što bude kasno. Želi da se jednog dana i uz njene kćerke sklupčaju djeca na kauču i smiju se groznim firzurama i modi. Želi da se sjećaju i dobrih i loših trenutaka koje su proveli zajedno i da u budućnost vječno utka djelić prošlosti.
Izvor: Telegraph
