Svesrdno podržavam hraniteljstvo, i privatno i kao profesionalac. Jer zaista mislim da nas je dovoljno da sva naša djeca odrastaju unutar porodice, pa ako to ne može biti ona iz koje su potekli, da bar bude neka u kojoj će dobiti dom, toplinu i ljubav.
Tako je u BiH oko 2.000 mališana bez roditeljskog staranja, od kojih je čak njih 70 odsto smješteno u institucije, a samo 30 procenata u hraniteljske porodice, koje su najbolji alternativni način brige. Naime, zahvaljujući hraniteljima ovi mališani imaju kontinuiranu, svakodnevnu pažnju i podršku odrasle osobe, što je u institucijama nemoguće ostvariti.
Tokom ovog skupa u Banjaluci promovisano je hraniteljstvo, kao jedna od aktivnosti programa “Transformacija institucija za zbrinjavanje i prevenciju razdvajanja u porodicama”, koji pod sloganom “Svako dijete treba porodicu” provodi UNICEF u BiH, uz finansijsku podršku EU, a predstavljen je transformacijski plan Doma za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja “Rada Vranješević” Banja Luka.
“Transformacija doma, kroz neke od usluga koje namjeravamo uspostaviti do 2021. godine, poput resursnog centra sa savjetovalištem, dječiji vrtić ili stanovanje uz podršku, podrazumijeva smanjenje broja djece na stalnom, rezidencijalnom smještaju, uz povećanje broja hraniteljskih porodica i formiranje novih usluga koje će biti korisne u sistemu socijalne zaštite djece iz bioloških porodica koje su pod rizikom od razdvajanja”, pojasnila je Ljiljana Uletilović, psihologinja ove ustanove.
Prisutni su bili zaposleni u centrima za socijalni rad iz lokalnih zajednica širom RS, hranitelji, kao i oni koji razmišljaju da se upuste u ovu proceduru te predstavnici medija. Cilj je bio približiti hraniteljstvo javnosti, eventualno odagnati neke nedoumice, porazgovarati s ljudima od krvi i mesa koji su dio tog procesa, čuti mišljenja, savjete, prijedloge i kritike.
Sanja Arsenić je govorila o odrastanju u hraniteljskoj porodici. Njeno iskustvo je pozitivno. Rasla je sa još šestero djece i kaže da nikome nije ništa nedostajalo. Završila je osnovnu i srednju školu, ekonomski fakultet, osamostalila se i zasnovala porodicu. U svemu je imala podršku svoje hraniteljice. Njihova veza je neraskidiva.
“I, kako ide potraga za poslom”, upita je neko.
“Pa, malo teže. Pokušavam, ali za sada nisam uspjela da se zaposlim”, kaže.
Čujem komentar, negdje iz mase, da znamo svi da se danas samo politički zapošljava.
Sanja dodaje da bi voljela da jednog dana i sama postane hranitelj, ali da, eto, baš ta finansijka komponenta sputava neke želje.
Onda se javi jedna hraniteljka, kojoj skidam kapu, jer vjerujem da nije nimalo bezazlena stvar prigrliti tuđe dijete i nastojati od njega napraviti čovjeka. Povlači paralelu – kako država za jednog zatvorenika dnevno izdvaja 100 maraka, a za dijete u hraniteljskoj porodici ta “dnevnica” iznosi 14,7 maraka, a znamo šta podrazumijeva svakodnevna briga o djetetu. Zato joj je, kaže, teško što su hranitelji u našem društvu često stigmatizovani, što se na njih gleda sa podozrenjem, da su oni onaj sloj stanovništa koji se bogati na tuđem djetetu. I dodaje: “Nije lako biti hranitelj”.
“Nije lako biti hranitelj, ali nije lako biti ni roditelj”, slijedi komentar, a zatim i opaska predstavnice udruženja samohranih roditelja, koja navodi da ljude iz te populacije isto donekle boli što se za hranitelje mogu izdvajati sredstva, dok za neke, na svoj način ugrožene kategorije njih jednostavno nedostaje, osim jednokratne pomoći, dok za sve ostalo ide kratko i jasno “nema”.
Onda iza sebe začujem kako “Jeste teško biti roditelj, al to je zakonska obaveza”, odnosno, podsjećanje za eventualno neupućene da kad već postaneš roditelj zakon nalaže da brineš o svom djetetu. I kao u onom telešopu aneks koji kaže, mada sad drugi govori, kako toga nema u Americi, jer tamo samohrane majke rade po tri posla da bi obezbijedile nešto svojoj djeci. Nije rekao da kod nas samohrane majke ne rade baš ništa, al je bilo jasno da, po njegovom, očekuju neke povlastice.
Kako bi sve otišlo upravo u tom nekom smjeru, a ovdje je taj neki smijer onaj u kojem najčešće ne razumijemo kako je biti u koži onog drugog, koliko ona može da bude tijesna, a koliko one tuđe cipele koje su već ušle u anale takođe mogu da žuljaju jer ih nikad ni obuli nismo, dolazi komentar iz publike, a koji bi valjda trebalo da poruči da nema potrebe da imamo kategoriju samohranih roditelja, kako se danas mladi razvedu čim neko sjedne popiti kafu s prijateljem ili pošelje poruku nekome. Onda se ponovo ogčasi ona djevojka s početka priče, bez posla, koja kaže da ona živi u srećnom braku, ali da jeste problem to što ne može da nađe posao. I opet podsjećanje: “Nema danas posla bez politike”.
Tu se priča ponovo vraća na posao, na povlastice, na novac, na to ko šta dobija i ko šta od čega ima, ko je ovdje kod nas nepravedno prokužen, a kome je s pravom nabijen krst da ga nosi jer neka druga strana, u ovom slučaju bračna, roditeljska i druge koje podrazumijevaju neke obaveze, ako ćemo i te zakonske koje navode, na priču o tome šta sve ko nema, kom dijelu populacije šta nedostaje, bilo da je to podrška, lijepa riječ ili trećina prosječne plate. I stigosmo do pitanja: “Šta smo danas ovdje mogli da zaključimo?”
Poleti mi ruka u vazduh. “Da je država kriva za sve”.
Svi me gledaju, jer govorim kao učesnik, kao predstavnik medija, kao roditelj, kao neko ko je razveden, kao samohrani roditelj, kao žena, kao član ovog društva, kao neko ko bi nekad volio da bude hranitelj nekom djetetu koje žudi za porodicom, kao neko ko je sve prethodno navedeno slušao skoro dva sata. I kao neko kome je pun kufer toga da stalno slušam o zakonu i obavezama. Svako ko ima iole ičega u glavi, zna da postoje pravo i pravda. Zna da ne mogu da postoje samo obaveze, zakonske norme, propisi, a sve ono s druge strane medalje može da se gazi.
Da je država kriva jer među nama koji smo tog časa sjedili upravo tu je, garantujem, dobra većina u stanju socijalne potrebe. Da je svako od nas prisutnih ko je roditelj zasigurno u stalnom strahu kako da obezbijedi sve ono što je djetetu potrebno da raste srećno i zadovoljno. Da, materijalne stvari nisu presudne, ali su bitne, prestanimo govoriti da nisu. Ne, mom djetetu ništa ne znači novi automobil, ali nekom osnovcu koji u školu dolazi u bušnim patikama ta rupa kroz tihu patnju i stid može da ostavi golem krater u srcu i duši.
Ovdje danas svaki roditelj liježe i budi se s anksioznošću i strahovima, a valjalo bi da ostane normalan kako bi to njegovo dijete imalo zdravog i sposobnog roditelja, a ne onog od kojeg će ga odvojiti jer će sutra, zgažen brigama, oboljeti ili postati nesposoban da brine i o sebi i o djetetu. Kome da se žali – nikome. Liježe i budi se s mišlju šta ako ostanem bez posla, pa ne znam zašto se poredimo sa Amerikom i amerikama, sa tri posla i tom požrtvovanošću, kad ovdje nema posla za djevojku koja je odrasla u hraniteljskoj porodici, koja je, dakle, bila neko ko je umjesto socijalnog slučaja odlučilo da bude akademski građanin. Da, za nju nema, jer joj je ona gospođa od maloprije fino poručila da nije politički igrač. A koliko ih je takvih poput nje – pa, mnogo više nego tih igrača sa stranačkom knjižicom u nogama, tim najčešćim tipom priprema za blistavu karijeru.
Zato što je ona samohrana majka koja se javila za riječ rekla i kako godinama njen bivši supružnik nije nijednom platio alimentaciju, a i to taj zakon na koji se stalno pozivaju nalaže. Da je u pravu kad kaže koliko roditelja koji žive poput nje strahuje da sutra neće imati čime da hrani svoje dijete i šta onda; doći će neko nadležan i odvesti ga jer ne živi u adekvatnim uslovima. Nije to površno posmatranje stvari – u BiH, prema analizama sektora socijalne zaštite, oko 600.000 ljudi živi sa tri do pet maraka dnevno, tačnije u siromaštvu i ne mogu priuštiti da večeraju. Da večeraju, mislim da je to čak i najmanji problem.
Ta stalna briga, taj stalni strah, ta borba za golo preživljavanje ima i svoje posljedice. Sve više smo bolesni, sve više se koriste tablete za smirenje, sve više se razvodimo. Za pomenutu gospođu, ali i sve ostale koji dijele njeno mišljenje, najviše je onih koji okončavaju brakove zbog teške ekonomske situacije; pitajte relevantne stručnjake, to je prvi i najvažniji razlog, svi ostali su mačiji kašalj u odnosu na to da su ljudi gola bijeda. Ali, za mlade ovdje ne postoje savjetovalište, ne postoje edukacije, ne postoje mjesta gdje će neko stručan da ih usmjerava u praktičnim stvarima, gdje će da ih makar teoretski priprema za izazove koje život neminovno nosi, mi nemamo, tačnije ne damo pare za prevenciju.
Da, mi smo zemlja gdje se uglavnom liječi posljedica, a uzrok rijetko. Tako nam je i kad pričamo o maloljetničkim trudnoćama, jer seksulano obrazovanje i dalje nije primat za naše nadležne, kad pričamo o vršnjačkom nasilju, o porodičnom nasilju, femicidu. Uvijek i uvijek tek kad se desi zlo, a dešava nam se svako malo, uhavtimo se teoretisanja šta bi i kako trebalo. Uhvatimo se posljedice, a uzrok i dalje čeka, pritajen u nekom mraku da ubere novu žrtvu.
Mi ne osnažujemo naše porodice, osim ispraznim pričama kako treba poraditi na natalitetu jer nas uskoro neće biti. Naravno da neće, kad svako ko ima gdje da iseli odavde il’ je otišao ili upravo pakuje kofere. Nezaposleni smo, trudnice dobijaju otkaze, tokom porodiljskog ti ukinu dobar dio primanja, ne vrate te na posao, radiš na crno, radiš za minimalac, iako sve to nije po zakonu.
I onda riječi Snježane Maksimović, predstavnice Centra za socijalni rad Banjaluka, da smo svi mi koji ovdje živimo sve ovo pobrojano istinski heroji, svaki od ovih radnika, djece, roditelja, hranitelja, samohranih, ovih ili onih. Jeste, herojski je živjeti u ovoj zemlji koja zna samo za obaveze i šta je po zakonu, al kad njoj odgovara. I iskreno mislim da je zapravo broj djece bez roditeljskog staranja mnogo manji nego što ovdašnji život može da priredi. Jer malo ih je ovdje koji nisu u stanju socijalne potrebe ili na rubu nervnog sloma.
I idem ja malo poslije tog skupa i naiđem na ženu. Taman presavi 50 maraka i gurnu ih u grudnjak. Pa jel to sad po zakonu?!
