Nebrojeno puta je moj četvorogodišnji bigl dokazao junaštvo u “fajtu” sa drugim psima, često u neravnopravnoj borbi braneći svoje najbliže, što uostalom rade sve cuke ovog svijeta, ali je ove godine na moru, u gradu koji je osnovao Tvrtko I Kotromanić pokazao i “čojstvo”.
Iako je u Herceg Novom dobio drugačiju ulogu od banjalučke, s obzirom da je morao da čuva i dvorište, brzo se snašao i rastjerivao mačke u tih stotinjak kvadrata prostora, kao da ne živi u stambenoj zgradi i kao da je oduvijek vodio računa o “bezbjednosti” avlije apartmana.
Upozoravao je ne samo mace, kojih je bilo bezbroj, da se ne zajebavaju na mjestu pod njegovom jurisdikcijom, već i ljude koji su se “skalama” uspinjali sa ili silazili na plažu kako bi se okrijepili u vodi na standarnih plus 35 i više.
Njega, dakako, more nije previše zanimalo, moguće zbog engleskog porijekla, ali i bosanske tvrde zemlje i navika da sve što je novo ne mora i najčešće nije uopšte zabavno. Radije je drijemao ispod stola i povremeno išao u obilazak da još jednom provjeri da li je sve OK.
A bilo je više nego OK. Hrana je bila odlična, šetao je kao i obično, najmanje tri puta dnevno, tu i tamo se “podružio” sa drugim “turističkim” psima u parku pored katoličke crkve do petog dana kad je sreo žutog psa iz komšiluka.
Odmah se osjetila netrpeljivost i “na prvu” nikako nisu “legli” jedan drugom. Nije bio siguran da li je taj pas tek došao u naselje ili je bio negdje na feriju, baš kao što je i on došao u tuđi grad.
Na sreću i kako bi jamačno i trebalo, Žućo je uvijek bio na povocu i u društvu djevojke kestanjeste kose i sitnih očiju, koja je uvijek bila dobronamjerna i pokušavala da obuzda svog ljubimca prilikom slučajnih susreta.
Dok osmi dan, nije osjetio snažan ugriz na dupetu!
Žućo se iznenada i potpuno neočivano stvorio i ujeo Grgu za pozadinu, a on je u tom trenutku pomislio da će biti predmet sprdnje kad se vrati kući među svoju raju i da će iza leđa svi govoriti da je bježao i da je zato rana na tom dijelu tijela.
Ta ga je misao više zaboljela od ugriza pa nije ni trenutka oklijevao: “Pokazaću tom Žutokljuncu, pa bio i duplo veći, a realno nije bio, da to ne može tek tako da prođe”.
Okrenuo se i zgrmio, iskezio je sve zube i krenuo direktno na protivnika.
Žućko je neočekivano u sekundi promijenio izraz lica… Uplašio se, podvio rep i od ratoborne zvijeri se transformirao u štenca. Kao da je pogledom zatražio milost, ali ne onakvu da bude poražen i postiđen već da to šahovskim rječnikom bude nekakav pat.
Junaštvo je odbrana od drugog, a čojstvo odbrana drugih od sebe.
Nije želio Žućko da pobjegne, i u njegovoj glavi se odvijala drama da je on u svom gradu, da je njegov zadatak da pridošlicama pokaže da nema zezanja na njegovom terenu, iako je u djeliću sekunde postao svjestan da to može da znači i gubljenje glave.
Tada je Grga zastao, pogledao rivala u nokdaunu i samo se okrenuo i otišao u svoje dvorište bez ijednog laveža, likovanja ili prijetnje. Dozvolio je svojoj vrsti da zadrži minimum dostojanstva, a sebi priskrbio ono što se u Crnoj Gori naziva “čojstvom”.
Uprkos ožiljku na guzici.
P.S. Tada sam bio užasno ponosan na njega.
