Šta to bješe savjest, podsjetite me?! Prestali smo osjećati, voljeti. Zašto je uvijek lakše okrenuti glavu i zatvoriti oči nego pokušati pružiti pomoć ili bar tražiti pomoć?
Ako ne možemo mi, ima ko može.
Svakog dana, idući na posao, sretam dječaka od 10 ili 11 godina, otprilike, koji mi traži marku, jer kaže da je gladan, mogu i dvije marke. Ako kažem da nemam, on počne žalosno da moli.
Juče odlučih da mu u obližnjoj trgovini kupim sendvič, da mu ne dajem pare i da dođe na odmoru zajedno sa ostalom djecom. Objasnim ženi u trgovini cijelu situaciju, a ona mi na sve to kaže da joj je dječak već poznat i da “hoće ukrasti”. Problematičan je, kako kaže.
Tako bi većina rekla, ali on je samo dijete, kako može da bude problematično, dijete koje je svaki ili svaki drugi dan ispred ili oko škole? Postavlja se pitanje, ZAŠTO? Uvijek je sam, ostala djeca su na času.
Zašto? Da li bježi sa časa? Da li ga udalje sa časa? Opet je moje pitanje isto – ZAŠTO?
Koja je uloga psihologa i pedagoga u školi? Da li roditelji znaju, da li je neko pokušao da mu pomogne? Da li je lakše okrenuti glavu, nego bar pokušati pronaći neko rješenje.
Ne kažem da bismo uspjeli, ali ako bismo bar pokušali? Zar niko od drugara, nastavnika, svih zaposlenih u školi nije primjetio dječaka koji stalno luta sam oko škole za vrijeme časova. Da li je to normalno? Da li su to neki novi moderni pedagoški principi?
Da li ja kao roditelj mogu da očekujem isto, da živim u ubjeđenju da je moje dijete sjedi u toploj učionici, uči, druži se s ostalom djecom, a stvarnost je potpuno drugačija. Zašto? Kako je to moguće? Postoji li objašnjenje?
Kuda ide ovaj svijet, ili je ipak stao?
Nadam se samo da ga neću sresti i narednih dana na ulici ili ispred škole, nadam se da je “problematični’” dječak u učionici sa svojim drugarima, nadam se da nije gladan, nadam se da roditelji znaju bar dio priče.
NADAM SE!!!
P.S. Moj posao čeka, ALI pet minuta uvijek mogu odvojiti, možete i vi, zato otvorite oči. Uvijek postoji pravi put i rješenje, samo ga trebamo tražiti.
