On je sjedio u društvu, ali nju to, očigledno, nije nimalo osakatilo u nakani.
Ljetna bašta je bila puna, svi smo gledali (ja, doduše duplo – malo u svog momka, malo u nju pri pohodu na čovjeka za drugim stolom). Tamo je nastala graja, neki ljudi su skočili i hvatali je za ruke, gospodin Išamarani je takođe ustao i gestikulirao… nisam čula šta govore jedno drugom.
Ona je onda, sasvim mirno sa prijateljicom koja je stajala dva metra dalje od nje, čekajući da se seansa šamaranja završi, sjela za drugi sto, naručila kafu i pelinkovac, te njegovanim ručicama izvadila “Marlboro” iz tašne i zapalila. Sve na njoj je bilo journalski podešeno i teško bi nekoga, ko tu scenu nije vidio svojim očima, desetak minuta kasnije mogli ubijediti u činjenicu da baš ta dama šamara kao pečat u pošti.
Moj momak je piljio u scenu baš kao što je, kasnije, kad mi je postao muž piljio u TV ekran – poluotvorenih usta i u nekom transu, ne primjećujući da stojim pored njega sa šerpom u rukama i čekam… da skloni noge sa stola.
Da stojim, da postojim, da…
Bog sami zna koliko puta sam pomislila: “Bože, zašto ovu šerpu, ovdje, na ovom mjestu i pored ovog čovjeka sada ne drži ona žena što šamara po baštama? Ona bi, u svakom trenutku znala šta sa šerpom, šta sa čovjekom za stolom koji ne primjeti da postojiš, ali itekako dobro zna šta ti je zadatak i funkcija – tako nepostojećoj!”
Ja, nažalost, nisam imala sve ono što je ta žena imala i zato sam pustila da me nema. Tako je bilo najbezbolnije za sve one i sve ono što me okruživalo.
Bože, kako je bilo moguće da me toliko ne bude!
Jednog dana sam samo skočila i bacila šerpu u kantu za smeće. Čovjek je spustio noge sa stola i rekao da sam histerična. Nije mu bilo jasno zašto šerpu, koja svakako nema jestiv sadržaj, bacam u smeće. Pa jedemo te splačine decenijama!
A nisam… uopšte nisam histerična. Moja reakcija kasnila je samo 30 godina.
Sebe sam, svih tih godina, šamarala redovno, za razliku od one žene koja je šamarala onoga ko joj učini nažao. Da sam umrla odmah poslije bacanja šerpe sa splačinama iz ruku svi bi rekli da me ubio rak.
A nije! Ja sam znala da su me ubijali moji šamari! I to što me nije bilo… tamo gdje me moralo biti. I što sam oduvijek mislila kako svako ima svoga tabadžiju i da to mora tako. Mislila sam čak da sam privilegovana jer tabanam sama sebe i to za svojim stolom. Niko me ne gleda, ne zaokupljam ničiju pažnju, nema scenskih efekata… ni manikiranih ruku koje vade “Marlboro” iz tašne, ni pelinkovca, ni dekoltea.
Bila sam toliko zatupljena i drska u svojim ubjeđenjima da sam, tako osakaćena i neprimjetna, bila sasvim sigurna da sam i bolja žena… mnogo bolja žena od one koja šamara po stolovima.
Tako sam mislila… iako nije bilo tako.
***
Još uvijek sam pod dojmom nasilne žene od juče. One žene koja ubija, ali nikoga ne udara, pa je nemaš zašto ni prijaviti. Djeca su uredna, čista, sita i lijepo obučena. To što se plaše, što žive u strahu i što će cijelog života misliti da su kriva zbog nezadovoljstva i histerije onih oko sebe – nikom ništa. Takvo je pravilo.
Kad ispuste šerpu, biće im: daBogda…
I Bog dadne! Ovako ili onako.
Kažu da je uvijek po zasluzi. Ne bunim se.
Ja sam sebi zaslužila rak zbog svih onih šamara koje nisam odmah prostrla po stolovima i licima koja su zaslužila da ih se šamara i koje sam, onda, usmjerila ka svom licu.
Zaboravila sam da Bog govori: Čuvaj se, pa ću te i ja čuvati!’
