Eto, ne mogu reći više da nisam bila u Turskoj, bar administrativno. Još uvijek mi ostaje da u Tursku propisno i odem i tamo pronađem dio mene za koji još ne znam da postoji.
U Solunu sam bila prije nekih desetak godina, takođe sa grupom našim ljudi, a ta neka putovanja su za mene tad značila prekretnicu, te sam jedva čekala da mu se vratim. Hladno vrijeme u Strazburu je poslužilo kao dodatna motivacija, sa 10 na 28 stepeni. Divota.
Prvi dodir sa Solunom je Ana. Ana je vlasnica stana koji sam iznajmila preko Airbnba. Ako neko još uvijek živi pod kamenom i ne zna, pogledajte ovaj servis kad putujete, odličan način da se u nekom gradu osjećate kao kod kuće. Ana je toliko gostoprimljiva da sam i prije dolaska imala osjećaj da bi iskočila iz ekrana da može, da mi grad približi i da sve informacije kako da se snađem tu.
Dovoljno je reći da me je pri predaji ključeva dočekala s mamom koja je bila tu sa zadatkom da provjeri da li mi se sve sjetila ispričati, ponavljajući tri puta da imam dodatne peškire i da mogu da ih zovem u pola dana i pola noći. Balkanske mame da uđu na UNESCO listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa. Pod hitno.
Po dolasku u Solun, nakon 40 minuta truckanja u prepunom autobusu sa aerodroma, te desetinama osmijeha i tapšanja po ramenu, nađoh se na ulici koju mi je Ana označila kao dolaznu stanicu. Da ne preskočim, zašto tapšanja – samo u Solunu i ovom dijelu Grčke sam doživjela takvu iskrenu radost vezanu za moju visinu. Ne mogu proći ulicom da mi negdje ne izleti neka bakica koja će oduševljeno povikati „Dva metra, dva metra“ i zagrliti me oko struka, dokle mogu da dosegnu. Nerijetko će me provesti radnjama punim sličnih bakica, da s njima podjele neobičnost moje pojave. Volim svoju visinu, ali u Grčkoj je volim pogotovo, uvede me u instant svijet grčkih baka i osmijeha koji prevazilaze granice nepoznavanja jezika. S obje strane.
Dođoh u Solun, tehnološki hendikepirana (to jest bez telefona), sa mapama koje mi ništa nisu značile jer su ulice napisane na grčkom, a drug Google je mene opremio engleskim prevodima. Od desetak mladih ljudi koje sam zaustavila, neki su žurili, neki nisu znali engleski, većina nije bila iz Soluna. Već pomislih da ću kampovati tu na obali (to neki sljedeći put), kad mi u susret dođe Arthur. Sijed, u svojim osamdesetim, umalo ga ne previdjeh iz nekog ograničenog razmišljanja da neki Grk u njegovim godinama sigurno ne zna engleski. Vidjevši me valjda tako pogubljenu, priđe on meni.
Arthur je iz Engleske, ima 89 godina i 47 godina živi u Solunu. Žena mu je bila domaća tu, ali je nažalost izgubio prije nekoliko godina. Kaže, količina bola samo služi njoj u čast i pokazuje kakva je žena bila. Arthur je arhitekta pejzažnog uređenja i za dva mjeseca ide u Englesku da živi sa kćerkom. Može on sam i ne želi da napusti grad pun uspomena i sunca, ali su mu doktori rekli da bi zbog srca trebalo da ima nekog u kući. Sve ovo razmjenjujemo na putu. Naime, Arthur je pogledao mapu, vidio ulicu, nije je prepoznao, jako se začudio kako ne zna i poveo me onda Janisu. Janis je vlasnik lokalne kafane i zna sve. Živi s druge strane grada, ali poznaje u detalj svaki milimetar ovog naselja.
Kod njega postoji znak „Kafa, 0,50 evra – oduvijek i zauvijek“, priča mi Arthur. Zarekao se Janis da cijenu kafe neće mijenjati šta god se desilo i to što se nalazi u blizini jedne od najprometnijih ulica ništa ne znači. Kod njega ćete vidjeti sve komšije iz naselja. Kod Janisa dolaze i svi vodiči ako se izgube i ne znaju kuda dalje. I Arthur, svaki dan, nekad i dva puta dnevno.
Dolazimo kod Janisa, koji izgleda upravo onako kako sam zamišljala. Sa besprijekorno bijelom keceljom, u mini kafeu otvorenim na dvije strane, iza izloga punog pita i gibanica, sa naznakom brkova i okruglastim stomakom koji je u svim holivudskim filmovima prikačen na one koji u svom poslu uživaju. I u hrani. Arthur kaže da mi treba pomoć. Lomeći zakone fizike, Janis se s lakoćom provlači kroz 12 centimetara pulta, uzima mapu i staje. Ne zna. Svašta, kako ne zna, komentariše za sebe, ovo se nikad nije desilo. Ništa, sad ćemo do komšije krojača koji tu živi cijeli život. Komšija krojač, koji izgleda kao krojač iz one bajke gdje mu uveče pomažu miševi da spremi rad, počinje da objašnjava gdje da idem. U razgovor se uključuje i žena koja pije jutarnju kafu sa prijom. Tačno se vidi da su prije, balkanski prizor prisutan još uvijek. I to u nematerijalnu kulturu da se uvrsti.
Objašnjava ona, objašnjava krojač, Janis i ja se okrećemo lijevo desno – za Janisa mi je jasno, on razumije šta mu govore na grčkom, zašto se ja okrećem, to nije poznato, moguće da sam uslovljena gravitacijom ovog divnog čovjeka i ritmom tih ljudi koji pokušavaju da mi pomognu. Iz radnje pored krojača, iz gomile suvenira izviruje bakica uz „dva metra, dva metra“.
Da se ne bi odužilo, kao ja ovu priču, skoči žena, uze me za ruku i krenu sa mnom da me odvede do ulice. Janis, krojač iz bajke, Arthur i bakica iza mene, mašu. Vidi se sreća na njihovim licima što su došli do rješenja, a ja ostadoh u mislima da li bi bilo čudno da se vratim da ih grlim sve do jednog.
I tako dođoh ja do stana, do Ane i njene mame i do mora.
Onaj ko je bio u Solunu zna. Ovaj predivni grad je na obali mora, a ko zna mene, zna koliko je za mene more meditacija. Sa morem sam se grlila iz luke, pored Thessaloniki kule, prvi dan po dolasku. Posle toga, vidjeh ga kroz prozore taksija i usput.
Umjesto toga, imala sam oči samo za more u ljudima. Našim, balkanskim. Počelo sa ljudinama opisanim gore, nastavilo se sa ljudinama opisanim u nastavku.
Povod mog dolaska je bio panel na MeetSeeDo konferenciji koju organizuje Balkan Museum Network. Ako ste u prilici, pogledajte šta rade, priključite se kao članovi (godišnja članarina je samo 10 evra, a ono što oni rade vrijedi milione). Sama konferencija je vrhunska, obišla sam ih mnogo u sklopu mog posla, ali ovaj šmek nije imao još niko.
Kao i kod mojih koordinatora, nedostaje samo da sjednemo i pjevamo Kumbaja na kraju dana. Neću o detaljima konferencije, koga zanima, nek’ mi piše, pa ćemo tamo. Ja bih o ljudima i pričama i moru u ljudima.
Ljudi koje sam upoznala dolaze iz deset zemalja Balkana, bave se kulturnom baštinom, dolaze iz muzeja, nevladinih organizacija i kao pojedinci i sve do jednog rade sjajne stvari uprkos nedostatku resursa i preprekama naših adminstrativnih čudovišta od država.
Recimo, jeste li znali da na Kosovu postoji mobilni muzej koji smješta postavke u autobus i ide u sva sela da bi djeci približio kulturu i umjetnost? Ili da muzej iz Kikinde radi sjajne stvari sa lokalnom zajednicom? Ili da postoji muzej posvećen Opelu i njegovoj kulturi? Jeste li čuli o Batana muzeju u Rovinju? Muzeju Bajki u Oglulinu? Programu koji muzej iz Bitole organizuje za lica sa autizmom? Jeste li čuli priču o mladom Aleksi koji je najmlađi vodič u Srbiji i želi da postane paleontolog i čije znanje o dinosaurusima ga je odvelo u Australiju da tamo njima priča o njihovim iskopinama? Ili o muzeju u Shkondri koji sa muzejom u Prizrenu priča priče ljudi nekad i sad? Mogla bih satima o svemu što sam čula. Kad bude izvještaj s konferencije, okačiću ga ovdje, pa pogledajte.
Još voljenije od ovih priča su ovi ljudi. Ta energija, ta ljubav prema svemu što rade, taj kvalitet ljudskosti. To se ne može opisati, samo osjetiti. Preplavi te kao pravi talas, pa se osjetiš kao svoj na svome. Dovoljno je reći da sam potpuno nepoznatim ljudima, nakon radionica i govora, išla da pitam mogu li ih grliti. Do kraja konferencije nisu bili nepoznati ljudi. Bili su prijatelji. Sa kojima jedva čekam da stvaram čuda, da se i ja uključim u taj njihov „mogu i hoću“ svijet. Ako se kvalitet konferencije mjeri količinom zagrljaja, ovo je do sad najbolja na kojoj sam bila.
Napisah ovo kao svoj lični dnevnik i kao preporuku od srca da odete na bmuseums.net i pogledate spisak članova. Ako ima neko u vašem gradu, otiđite, odvedite djecu, odvedite dijete u sebi. Garantujem da ćete se oduševiti. Napisah ovo i kao veliko hvala organizatorima, Aidi, Tanji, Mileni, Adi, svim divnim volonterima koji su nas tamo vodili. I kao još jedan, virtuelni, zagrljaj ljudima koje upoznah tamo.
Vidimo se brzo. To vam obećavam.
