Vlada to mišljenje kako bi žene trebalo da budu zadivljene zbog čuda koje njihovo tijelo stvara. Da budu u potpunosti zaljubljene u promjene kroz koje prolazi njihovo tijelo i da budu zahvalne na prilici koju im je priroda dala da mogu roditi novi život. Sve žene koje ne dijele ovo mišljenje su nekako isljučene, nezahvalne, nisu dovoljno dobre majke i većina na njih gleda sa podozrenjem.
E, pa znate šta? Ja mrzim biti trudna i ne pada mi na pamet da se zbog toga izvinjavam jer pretpostavljam da nisam jedina, piše Lola Lolita za Scary Mommy.
Ja sam svjesna da treba da budem oduševljena zbog čuda novog života koje raste u meni, jer to zaista jeste čudo, ali ne mogu se oteti dojmu da se sve vrijeme osjećam kao govno tako da stvari ne mogu sagledati realno.
I dok ostale žene sijaju (šta god to dođavola značilo) ja se konstantno znojim. Dok druge žene tvrde kako se nikada nisu osjećale tako dobro kao što se osjećaju u trudnoći, ja preklinjem svog muža da me uguši jastukom samo da ne bih morala još jedan dan provesti na wc šolji.
Dok druge žene slave svoje velike stomake, ja ga proklinjem jer mi je prevrtanje u krevetu zbog njega postalo olimpijska disciplina koju nikako da savladam.
Dok druge žene u miru praktikuju Kegelove vježbe s nestrpljenjem iščekujući „veliki dan“, ja svakodnevno među nogama šetam usmine veličine fudbalske lopte i nosim zamrznute kondome u pantalonama.
Dok druge žene objeručke prihvataju ulogu majke koja uskoro treba da im se desi, ja se osjećam kao magareće govno i brojim minute do trenutka kada ću moći da prošetam prodavnicom da nešto ne srušim, da ne povratim u sopstvena usta.
Društvo od žena očekuje da svoje bebe očekuju sa uzbuđenjem i nježnošću, ali ja sam tu da vam kažem pravu istinu. Jedina dobra stvar u vezi sa trudnoćom, za mene, jeste beba koja će doći poslije. Ja ne uživam u jutarnjim mučninama, bolnim zglobovima i grčevima u stomaku.
Ne uživam u otečenim stopalima, višku kilograma. Ne mogu podnijeti smrdljivi iscjedak i gasove. Ne sviđa mi se konstantan osjećaj nemoći i nisam srećna zbog veličine svojih bradavica koje su ogromne. O strijama da ne pričam.
Da li to znači da ja nisam zahvalna zbog lakoće kojom sam ostala trudna i zbog toga što sam sposobna da donesem novi život na ovaj svijet? Ne. Da li to znači da ne saosjećam sa ženama čiji je put do majčinstva težak ili čak nemoguć? Apsolutno ne. Da li to znači da sam ja na bilo koji način manje ili lošija majka ili da ja svoju djecu volim manje nego druge žene? Naravno da ne.
To jednostavno znači da od žena ne treba očekivati da uživaju u svemu što trudnoća sa sobom nosi, posebno kad taj proces nije lak i kad ne ide onako kako bi trebalo. To znači da je u redu da ne budemo oduševljene zbog čuda koje nam se dešava svake sekunde, svakog dana, devet mjeseci. To znači da je ženama dozvoljeno da se žale slobodno i bez osuđivanja. To znači da mi volimo svoju djecu isto onoliko koliko i žene koje su uživale u svojim trudnoćama samo nismo oduševljene procesom kroz koji treba da prođemo da ih dobijemo. To znači da se nećemo izvinjavati što mrzimo biti trudne. I to znači da jedva čekamo da vidimo svoju bebu.
Bukvalno, ne možemo dočekati da ova noćna mora prođe.
