Sitara čezne za tim da ima dugu kosu. No, umjesto toga ova tinedjžerka više od decenije živi kao dječak. Roditelji su je natjerali da bude “sin” kojeg nikad nisu imali!
Sa pet sestara i bez ijednog brata Sitara živi po običaju “Bacha poshi” koji se u Dariju odnosi na djevojku “obučenu u muškarca”, što joj omogućuje da bezbjedno obavlja dužnosti sina u patrijahalnoj zemlji.
Sitara danas ima 18 godina i većinu svog života živi kao muškarac. Njena porodica je siromašna i svi žive zajedno u kući napravljenoj od blata i cigli u selu u avganistanskoj istočnoj provinciji Nangarar.
Svako jutro Sitara oblači široku majicu, pantalone i japanke – tipičnu odjeću muškaraca u Avganistanu. Ponekad svoju kratku smeđu kosu prekrije šalom i produbi glas kako bi sakrila da je žensko.
“Nikad ne mislim da sam djevojka”, izjavila je Sitara za “AFP” u fabrici cigla gdje ona i njen otac rade šest dana sedmično kako bi vratili novac koji su posudili od vlasnika, te da bi mogli da prehrane porodicu.
“Moj otac stalno govori: ‘Sitara mi je kao najstariji sin’. Ponekad kao njegov najstariji sin idem na sprovode, a to mi kao djevojci ne bi bilo dopušteno”, objasnila je ona.
“Bacha poshi” ima dugu istoriju u veoma konzervativnom Avganistanu gdje se dječaci poštuju više od djevojčica, a žene su često zatvorene u kućama. Obično su porodice bez muške djece te koje tjeraju kćerku da se oblači kao muškarac kako bi mogla obavljati poslova sina bez straha da će je neko zlostavljati ili nešto još gore od toga. Međutim, neke djevojke biraju da se prerušavaju u muškarce kako bi mogle uživati u slobodi koju pripadnici jačeg spola uzimaju zdravo za gotovo u zemlji koja žene tretira kao građane drugog reda.
I dok se mnoge te djevojke prestanu oblačiti kao muškarci kad uđu u pubertet, Sitara kaže da ona i dalje nosi mušku odjeću kako bi se zaštitila kod peći u fabrici cigle.
“Na poslu većina ljudi ne zna da sam djevojka. Kada bi shvatili da osamnaestogodišnja djevojka od jutra do mraka radi u fabrici cigle mogla bih imati mnogo problema. Možda bi me čak i kidnapovali”, izjavila je Sitara.
Sitara je sa samo osam godina počela raditi u fabrici cigle. Prije nje su tamo radile i njene četiri starije sestre. Sve one su pravile cigle umjesto da idu u školu i tako je bilo sve dok se nisu udale kada su ostale kod kuće.
Svakog dana Sitara napravi 500 cigli i za to dobija 160 avganisa (nešto više od dva dolara). Od sedam ujutro do pet časova popodne čuči na zemlji, priprema blato i glinu i dobijenom smjesom puni kalupe za cigle. Tada ih stavlja na sunce koje prži i od kojeg je njena koža potamnila.
“Ne stidim se toga što radim. ali vršnjaci mi govore da sam sada u pubertetu i da ne moram raditi u fabrici cigle. No, šta da radim? Nemam izbora”, izjavila je Sitara.
Sitarin otac Nur (Noor) je izjavio da mu “svemogući Alah” nije dao sina i zato nije imao drugog izbora nego da kćerku natjera da se preruši u muškarca i radi.
Vlasniku fabrike i rođacima Sitarina porodica duguje više od 25.000 avganisa. Novac su posudili kako bi pokrili troškove liječenja Sitarine majke koja ima dijabetes.
“Da imam sina ne bih imao sve te probleme i život moje kćerke bi bio miran i napredan. Sva odgovornost je na mojim i Sitarinim leđima. Moramo brinuti o porodici i vratiti pozajmice”, izjavio je Nur za “AFP”.
Barijalai Fetrat (Baryalai Fetrat), profesor sociologije na Univerzitetu Kabul, je za “AFP” objasnio da je Bacha poshi običaj koji se poštuje u “naročito konzervativnim područjima” Avganistana. No, nakon mnogo godina oblačenja u muškarca djevojke mogu biti zbunjene oko svog spolnog identiteta i statusa u društvu kojim dominiraju muškarci.
“Djevojkama je teško da se vrate u normalu ili da budu pokorne supruge svojim muževima što može dovesti do depresije i nasilja u porodici”, objasnio je profesor Fetrat.
Sitarina majka Fatima želi da Sitara ima mogućnost da nosi žensku odjeću i ostane kod kuće, ali joj ona treba da joj “donosi namirnice, vodi je kod doktora i radi ostale poslove zato što je njen muž star”.
Iako Sitara shvata da je njena situacija “nepoštena i nepravedna” odlučna je da nastavi s tim najviše zbog toga što bi se, kada bi ona prestala, njena trinaestogodišnja sestra “suočila sa istom sudbinom”.
“Radiću naporno zato što ne želim da se moja mlađa sestra oblači kao muškarac i radi u fabrici. Ako ne budem radila, imaćemo mnogo problema”, izjavila je Sitara.
I poslije toliko godina života u muškoj odjeći Sitara i dalje zamišlja kakav bi joj život bio da ima brata i da može nositi dugu kosu i ići u školu.
“Kad obučem mušku odjeću poželim da imam brata jer tada bi se ostvarili svi moji snovi”, govori.
https://youtu.be/36YdGhPjYNc
