Međutim, malo nas je ko učio da je trud oko tanjira u kojem se ljubav servira, mnogo više od hrane koja u stomak ulazi. I ovo uopšte nije priča o hrani.
Kada smo počinjali zajedništvo, ono mašnom obavijeno, sve je bilo lako i jednostavno. Stotine kilometara da se vidimo? Sati u autobusima marke ‘i bog je od nas digao ruke’, da ne bismo digli ruke od sebe i onog što te vuče? Ma sitnica!
Strateški smo ćutali koliko leđa bole, koliko nam se spava i koliko smo preumorni od tih ekspedicija, kad ništa nije bilo na našoj strani. Ništa osim nas.
Ali zamke zajedništva nisu u ekstazama, s njima je lako, lijepo ili manje lijepo, već u maratonu. Nismo svi ni za maraton, a svi za njega rastemo kad prerastemo sprint.
Kad nosiš pečat bilo čega, pripadanje nekome nosi drugačiji okus. Potreba je to da budeš dovoljan, dobar, tu, potreban i poželjan, potreba da se ne baviš trivijalnostima i da na sve trivijalnosti svakodnevnice imaš odgovor. Ta svakodnevnica traži jedan nivo nesvijesti o sopstvenim mogućnostima, jer i ono što ne možeš naučiš da nemaš prostora da ne možeš, nemaš luksuz da ne možeš, jer druge nema.
Za tebe nema ko, osim tvojih najbližih koji su za trideset tri isusovska života tereta ponijeli. I istovremeno, da si u stanju sa nemogućnostima u maniru predobrih organizatora isplanirati najobičniju stvar na svijetu u etapama kao da se za Olimpijadu spremaš.
I onda ti u jednom tanjiru počnu sve mogućnosti.
Nismo se lagali za nemogućnosti, bile su previše očite za igranje slonova u prodavnici stakla. Samo nismo puno pričali o prognozama. Skoro sam čitala knjigu ‘Čovjek po imenu Uve’, o suprugu koji svoj život čini besmislenim do tačke da planira i smišlja samoubistvo nakon smrti supruge koja je veći dio života korisnica kolica. Pored te neke glavne linije, učila sam i o čovjeku koji na svoj način doživljava invaliditet supruge…
Ne jednom viđeno, dok te ne pukne rukavicom posred lica.
„Da ti ja to izrežem na manje komade?“, pita dok se hvatam noža i viljuške za obračun s palačinkom. Nije mi prvi put.
Tri – četiri godine ranije, na ručnim zglobovima su mi se pojavile izrasline, nepodopštine kakvim je moje tijelo sklono bez povoda i razloga. Jedna je bila pod hirurškim nožem više puta, drugu uvjerenjem tjeram da se povuče. I naravno, svaki mi pokret ograničavaju.
Otimam se, odbijam: „Mogu ja to!“
Zna on da ja to mogu, ali nekad mi dostojanstvo sačuva u trci s vremenom. Nebrojeno puta sam hranu birala po lakoći manevrisanja, nasuprot onog što mi se STVARNO jede. Jer invaliditet, svjedočih i doživjeh, pomjera prioritete.
I sad, ovo u tanjiru i oko tanjira, baš iz tog razloga jeste LJUBAV.
Ljubav je u tanjiru jer:
- Je tu
- Jer je svjestan da mi treba i podrška i pomoć
- Jer me upitao želim li da mi pomogne, bez da sam pomoć morala tražiti i bez da mi je to nametao na način – ja ću brže, pusti mene
- Jer me povremeno pusti i podrži u onome što mogu, na način na koji to mogu
- Jer živi protiv svih pravila bontona s apetitom, viljuška se drži rukom kojom možeš, a sve ostalo ne igra ulogu
- Jer mu je sasvim normalno (a kako bi drugačije bilo?)
- Jer ga nije strah da ću ga ubosti viljuškom pokušavajući ga romantično nahraniti pomenutom palačinkom
Kao što rekoh, učile i učili su nas da ljubav preko stomaka dolazi. Samo nam nije niko ni šapnuo da je put ljubavi preko viljuške i noža kojima neko nemogućnosti raskloni.
A valjalo bi, jer bi prava žena trebalo da zna da može da bira po onom što će i u njen stomak stizati i šta će iz toga nastajati.
