Otac moderne ginekologije, kako se često naziva James Marion Sims, kontroverzni je liječnik čija su medicinska saznanja temelj današnje znanosti, no stečena su na bizarne, i često vrlo okrutne načine.
On je pohađao Franklin akademiju, potom koledž u Južnoj Karolini, kao i medicinski Sveučilište Charleston. Rođen 1813, od mladih je dana odlučio se specijalizirati za tzv. ženske bolesti. Nakon stjecanja obrazovanja, odlučio je otvoriti vlastitu privatnu praksu u svom domu u Lancasteru, no zbog nekih prepreka ipak je preselio svoj život i posao u Alabamu.
Započeo je s radom u vlastitoj ordinaciji koji je vodio gotovo 50 godina, a njegov doprinos poznavanju ginekologije i liječenju ženskog reproduktivnog sustava je ogroman.
Njegov pristup je, za to doba, bio poprilično revolucionaran – a osim inovacija u liječenju smatra se zaslužnim za otvaranje prve isključivo ženske bolnice 1855. u New Yorku, kao i prvog instituta za rak 1871.
Brojne medicinski uređaji i procedure nazvane su po njemu (npr. spekulum), a diljem SAD postoje brojni njegovi kipovi kao način da mu se oda počast. No, posljednjih se godina sve više tih kipova uništava – a danas borci za ljudska prava i aktivisti zahtijevaju da se svi kipovi i spomen ploče uklone iz jednostavnog razloga – iako liječnik, Sims je bio daleko od humaniste!
Sve što je znao naučio je na ropkinjama
U 19. stoljeću, vezikovaginalne fistule bile su učestala pojava – a kao takve uništavale su društveni život i komociju žene te su se smatralo katastrofičnom posljedicom porođaja bez djelotvornog lijeka. Te fistule nastaju kad mjehur, cerviks i vagina postanu “zarobljeni” između lubanje fetusa i zdjelice žene. Tada dolazi do prekida cirkulacije, čije je rezultat odumiranje tkiva.
Posljedica ove bolesti je stalno istjecanje urina iz vaginalnog otvora, zbog čega dolazi do neke vrste inkontinencije, vaginalne iritacije, ožiljaka i gubitka normalne funkcije vagine.
Sims je bio prvi koji se počeo baviti rekonstrukcijom tih ozljeda, kao i onih rektovaginalnih fistula gdje bi i izmet prolazio kroz vaginu – no za to su mu trebali subjekti za eksperimentiranje. Kako sredinom 19. stoljeća ginekologija nije bila baš razvijena, a društvene norme medicinske su eksperimente i ispitivanja ženskog reproduktivnog sustava smatrale nemoralnim.
Stoga, većina se liječnika obučavala na lutkama te su prve stvarne slučajeve imali tek kad su ih i počeli liječiti. No, Sims se odlučio snaći – on nije želio učiti na lutkama, već je za tu svrhu tražio da mu dovode Afroamerikanke, ropkinje.
Cviljele u bolovima
Od 1845. do 1849. Sims je započeo eksperimentirati na ženama ropkinjama, a bez ikakve moralne dileme ili pak njihova pristanka, on bi ih zavezao za stol te izvodio bolne kirurške zahvate i sve što mu se činilo korisnim za isprobati.
No, još je strašnije to da baš nikad ropkinjama nije davao anesteziju. Razlog nije bio to što nije imao lijekove za to, već činjenica da je to smatrao apsolutno nepotrebnim.
– Što će im eter (tada korišten lijek za anesteziju), pa one su ropkinje? – govorio bi ako bi ga netko pitao o eksperimentima.
Osim toga, nakon bolnih procedura, rezanja, paljenja i šivanja “na živo”, Sims im ne bi niti naknadno davao analgetike, već bi samo uredovno zapisivao koliko ženu boli svaki dan, da bi zaključio koliko dugo traje oporavak.
Testirao je i šavove, pa bi prst često umetao u vaginu i pomicao da vidi hoće li šav popustiti, a sirote su ropkinje za to vrijeme cviljele u bolovima.
