Ali, boli me tu jedna nepravda za koju smatram da se sistematski nanosi upravo jednom takvom komadu. Mislim na trenerku, koja ničim nije zaslužila da ikad završi na stubu srama.
Kad razmišljam o trenerci, to me uvijek vrati u djetinjstvo. Prvo stoga što je nekako najprirodnije da je nose baš djeca, jer više trče, aktivniji su, lakše im je u njoj. I zato što se uvijek sjećam kako je baš tad kad sam ja bila dijete u trenerci, ona za malo toga van dječijeg svijeta služila. U njoj smo mogli zateći sportiste i sportske radnike, i to samo unutar dvorane ili nekog borilišta. Za sve izvan tog svijeta, trenerka je ostajala negdje u ormaru ili torbi.
Nastavnici fizičkog vaspitanja su, čini mi se, bili jedini kojima nošenje trenerke u formalnim situacijama nije uzimano za zlo. Oni su imali tu privilegiju da u tom opuštenom dvodjelnom komadu izađu na ulicu, opušteno. To im je, zaboga, bio posao. Za sve ostale smrtnike, obući trenerku mimo svoja četiri zida, bilo je popriličan grijeh. Mi, djeca, smo, eto malo bolje prolazili, jer nam je bilo oprošteno samo zato što je iz praktičnih razloga bilo lakše biti dijete u trenerci.
Nastavnici fizičkog vaspitanja su, čini mi se, bili jedini kojima nošenje trenerke u formalnim situacijama nije uzimano za zlo. Oni su imali tu privilegiju da u tom opuštenom dvodjelnom komadu izađu na ulicu, opušteno. To im je, zaboga, bio posao. Za sve ostale smrtnike, obući trenerku mimo svoja četiri zida, bilo je popriličan grijeh. Mi, djeca, smo, eto malo bolje prolazili, jer nam je bilo oprošteno samo zato što je iz praktičnih razloga bilo lakše biti dijete u trenerci.
Prvobitnu slavu trenerka je doživjela u drugoj polovini šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je biti zdrav postalo planetarno popularno. Moda je i tu imala uticaja, pa je tada postalo moderno vježbati, održavati dobru liniju, misliti na svoje tijelo, a sve to je itekako bilo jednostavnije upravo u njenom veličanstvu trenerci.
U godinama koje su uslijedile, trenerka je polako, ali sigurno izlazila iz vlastitih okova jednoličnosti, pa su se proizvođači, zadovoljno trljajući ruke zbog prosvijetljene populacije zagledane u zdrav način života, okrenuli varijacijama na temu, iz čega je proistekla cijela paleta proizvoda za vježbanje, a trenerka počela da se javlja u sve više oblika i boja. Zavirite samo u ponudu trgovina poput Đak Sporta, pa ćete se uvjeriti i sami. Takođe, paralelno je izlazila iz okvira garderobe za vježbanje ili treniranje, pa smo je sve češće mogli vidjeti na putovanjima, izletima, druženjima i odlascima u šetnju ili kupovinu.
Masovna proizvodnja je dovela i do niže cijene, pa je tako trenerka postala dostupna svima. Nosila su je ne samo djeca, sportisti i nastavnici fizičkog, već svi oni koji su željeli da imaju onaj komad garderobe u kojem se prosto osjećaju ugodno, nesputano. I tako decenijama. Svako od nas sigurno u kući i sada ima neki komad od ko zna kada, i dalje upotrebljiv za široke porodične mase – ono bar kad mlađi brat cijepa drva ili mama hoće da malo počisti po dvorištu. Vremenom je ostala ista, možda prstohvat bljeđa, s tim što se smanjila nije, možda smo samo mi malo porasli. U međuvremenu, kako to obično biva sa vremenom, sve oko trenerke se mijenjalo, ali je ona ostala praktično NEUNIŠTIVA. Ostaje samo da izaberete model koji vam odgovara, neki novi Nike, i da tako opušteni probudite serotonin u sebi.
Trenerka nekako dođe kao dio građanskog vaspitanja. Zna se za gdje je prikladna. I to je sasvim u redu, jer treba dijeliti formalne od neformalnih prilika. Ne smeta mi to što neki prigovaraju da joj mjesto nije u pozorištu, na sastancima, prijemima, da u njoj odlazimo na posao (osim ako niste te (ne)sreće da ste profesor fizičkog ili profesionalni sportki radnik), ali mi baš smeta što bi neki da je zauvijek protjeraju iz ljudskog svijeta.
“Trenerke su znak predavanja. Ako si kupio trenerku, očigledno je da si izgubio kontrolu nad životom”, kazao je svojevremeno čuveni njemački modni dizajner, umjetnik i fotograf Karl Lagerfeld.
Doduše, teško je zamisliti Lagerfelda kako na snježnobijelu košulju oblači donji dio trenerke, ali ispade da je danas svijet prepun izgubljenih duša. Modni balans donekle daju neki drugi dizajneri koji su od trenerke napravili prava mala remek djela haute couture, pa je ona postala ne samo praktična, već i oku sve ugodnija. Tako je, recimo, italijanski modni mag Giuseppe Zanotti pokazao da trenerka može biti sve, samo ne modno onesvještena. Njegov pristup “više je više”, primijenjen u kolekcija crnih trenerki za žene i muškarce, pokazuje kako ovaj skromni komad odjeće za svakodnevnu upotrebu, uz zlatne dodatke, obogaćen podjednako bogatim aksesoarima, pa čak i visokim potpeticama, ne ostavlja siromašniji utisak od bilo koje haljine ili poslovnog odijela. Mješavina nostalgije i novog. I Midina ruka na djelu.
Kod nas na Balkanu trenerka bilježi i jedan mračni period 90-ih godina, kada na scenu stupaju “dizelaši”, turbo-folk muzika, “kajle”, džemperi upasani u trenerke… Da, to želimo zaboraviti, ali to trenerku nikako nije zauvijek poslalo na istorijsku deponiju, jer je i danas volimo u različitim prilikama. Na jugu Balkana i Evrope trenerka je i dalje, prije svega, dječija odjeća, ali i fashion statement, pa je ne kupujemo samo za oko kuće.
“U svojim putovanjima nigde nisam videla toliko trenerki kao u Nemačkoj, Americi, skandinavskim zemljama, Velikoj Britaniji, Holandiji…”, napisala je ranije Svetlana Slapšak, a kada ona to napiše, to je tako.
Naime, Svetlana Slapšak je profesorica antropologije antičkih svjetova, studija roda i balkanologije, rodom iz Beograda, sa adresom u Ljubljani, neko ko je napisao 70 knjiga i studija, autorka brojnih putopisa i drama, višestruko nagrađivana za svoj rad. Ovaj njen podatak mi se najviše dopada jer su upravo Nijemci, kao prvi među nabrojanima, nedavno ismijali Crnogorce, čitaj sve nas ovdje, kako nemaju mjeru u nošenju trenerke.
I da, ništa manje bitan podatak je da je upravo u Njemačkoj ustoličen Svjetski dan trenerke, koji se obilježava 21. januara. Dan nosi naziv Internationaler Jogginghosetag na njemačkom, odnosno International Sweatpantsday na engleskom jeziku i od 2009. godine se obilježava u više od 50 zemalja. Toga dana, ljudi u trenerkama nisu osuđeni na kućni pritvor, već u njoj bezbrižno odlaze u školu, na fakultet ili na posao.
Ako volite trenerku, nastavite, a ako još niste otkrili sve njene prednosti, tu su i male smjernice na šta da obratite pažnju: uvijek ispobajte više modela i odaberite onaj u kojem se osjećate najugodnije, provjerite prozračnost materijala jer tokom treninga koža mora da diše, a tu je i elastičnost koja će omogućiti slobodnije i fleksibilnije kretanje. Trenerke danas dolaze u mnoštvu modela, vrsta materijala, dezena i boja, jer sve nepravde ovog svijeta joj, dakle, ništa ne mogu. Ona je BEZVREMENSKA.
