Nisam imala pojma što mi se tada događa i bila sam itekako svjesna baš toga, da nemam pojma.
Moj tadašnji je samo odlučio nestati s lica zemlje. Doslovno. Poslao mi je poruku da se “liječi i čisti”, a ja sam, puna razumijevanja za osobu koju volim, prihvatila njegovu igru iz Pakla. I čekala tjednima. Skakala na svaku poruku, iako nije bila njegova, tražila znakove na ulicama, u zajedničkom stanu, u razgovorima s mojima i njegovima i čekala. Bila sam i dalje puna razumijevanja i nisam niti jednom htjela narušiti mir koji je želio. Puna razumijevanja i glupa kao tri kurca, da oprostiš na izrazu.
Izluđivala me ta situacija u kojoj nemam informacije gdje je, što je, čemu sve to, ali znala sam da boli puno više od prevare. Za batine, srećom, ne znam, i drago mi je da ne znam. I žao mi je što sam uopće pomislila kako bi to bilo bolje, jer ne bi sigurno.
Godinama kasnije upoznajem se s terminom “ghosting” koji odgovara baš toj situaciji, kad netko nema dovoljno muda da se suoči sa situacijom pa izmišlja, nestaje i glumi, ili uz sve to manipulira osobom koja mu je vjerna i muči je. Meni se to dogodilo, sve u jednom. Mučio me psihički mjesecima. Čekala sam, brinula se, bila sam vjerna, a zašto? Jer sam naletjela na manijaka koji je uživao u tome da mu netko bude ispod i da joj može raditi što hoće.
Bila sam glupa i mlada i nisam to vidjela na vrijeme, a i bio je dobar glumac, šta jest jest. Sve je zavarao, ne samo mene.
Ja sam to kasnije nazvala “pasivnom agresijom” u nedostatku termina “ghosting”, ali nije mi bilo ni bitno kako se što zove, znala sam da je taj dio prekida bolio puno više od prevare koja je također bila u svemu tome.
https://www.instagram.com/p/Be8L2-4Hltu/?taken-by=blogledalo
Godinama kasnije, bez obzira na termine i iskustvo, opet nailazim na isti obrazac samo iza drugog imena, prezimena i godišta. Posvađamo se i on nestane. Prekine svu komunikaciju i pusti me da se mučim. Kao da ti zada neku ranu iz koje krvariš satima i danima, nedovoljno da umreš, ali dovoljno da se jako patiš. Nakon dva-tri dana, uprizori se, nekad se čak i ispriča i ide dalje s odnosom kao da se ništa nije dogodilo.
Jer, njemu se ne da svađati. Ne da mu se razgovarati. Ma ne da mu se biti u odnosu koji iziskuje ikakav trud veći od znojnih leđa dok se seksate, sve ostalo je previše. Tu će on uskočiti, za ostalo se snađi sama. Pa kukaš prijateljima kako je pasivno agresivan i realno te maltretira, ali i dalje ostaješ u svemu tome. Do nekog datuma.
Opet ništa nisam naučila, i opet sam glupa kao tri one stvari. Ili čak trideset i tri. Uvijek mi kroz glavu prođe moja doktorica koja mi je davno rekla da će mi se iste priče ponavljati sve dok ne naučim lekciju. I eto mi ga na, pad na ispitu.
Poletim, pustim krilima da plove na tzv. ljubavi, dogodi se neka situacija i opet isto. Nestane jer si on mora razmišljati. E ne, ovaj put nećeš. Treći put mi je savršeno dovoljno da položim ispit i kažem da je dosta s istim “predavanjem”. Svoju pasivnu agresiju imaj za sebe, mene ostavi na miru. I odem. Neka si on razmišlja. Položila sam ispit, istinabog jedva, ali sam ga položila.
Naučila sam još nešto. Nije on (koji god od trojice) jedini koji je pasivno agresivan prema meni, i ja sam. Očito sam naletjela, i to ne jednom, na iste obrasce jer ih i sama na sebi koristim. I ja sam takva samo ne prema drugima, u tome se jedino razlikujemo moji bivši i ja, jer ja to ne bih drugima radila, samo sebi.
Dosta je. Umorna sam od čekanja da se netko zbroji, bude spreman, shvati što hoće i sve ostale izgovore kojih sam se zadnjih godina naslušala. Dosta je, Ana, spremna si da ideš dalje, nastaviš svoj život bez pasivne agresije. Svoje i tuđe.
Do idućeg puta, makni se od svega što boli uzalud.
Zagrljaj,
A.
