Podaci govore da se na ovim prostorima proslavlja 78 krsnih slava. Takođe, tek je u vrijeme svetog Save izmješteno proslavljanje slave (krsnog imena) u porodični dom, tako što je on zabranio gozbe pored crkve i žrtvovanje životinja. Savjetovao je svečare da u crkvi mogu da prinesu hljeb, tamjan, svijeću, a da trpezu spremaju u svom porodičnom domu.
Upravo je spremanje gozbe, uz glavna slavska obilježja: svijeću, žito, kolač i vino, zajedničko za sve one koji slave u svom domu, sa porodicom, rodbinom, prijateljima i komšijama. Slavska trpeza se pomno priprema, biraju se uobičajeni specijaliteti, karakteristični za neko podneblje, ali se ona svakako piprema uz posebnu ljubav, jer će se oko nje okupiti naši najmiliji.
Iako je poznato da slavska trepeza treba da bude skromna, za taj dan biramo samo najbolje namirnice, nastojimo da sve bude svježe pripremeljeno i slasno, ali i da se na našem stolu nađe i lijepo suđe, escajg, dekorativni, s ukusom odbrani detalji. Domaćini su ponekad u dilemi šta da pripreme za slavu, a da ne izađu iz okvira prihvatljivog, ali i gdje da nabave sve ono što im je neophodno, ali, recimo, domaći trgovački lanac Tropic nudi sve ono što bi vam ikada zatrebalo da kao pravi domaćin obilježite svoju krsnu slavu. Tu mislim na ona standardna obilježja i sve ono što će vam olakšati pripremu, ali i slavsku gozbu koja će na taj način biti baš ono što i treba – ne povod da se pretjerano jede ili pije, već da se svečarsko vrijeme provede sa bližnjima.
Međutim, pored ustaljenih obilježja slave, postoje i neka karakteristična za određeno područje ili zajednicu. Koliko slava, toliko i običaja, reklo bi se. Tako je, recimo, u Požarevcu i okolini običaj da se veče pred slavu siječe kolač i uz kandilo čita “Oče naš” i “Bogorodice djevo”. Na pod se stavi krpa, na krpu malo soli i kolač. Svi ukućani ljube prvo pod (zemlju), so, pa kolač, po tri puta. Poslije toga popiju malo vina i onda se služi večera. Slava se praznuje dva dana.
U nekim krajevima Srbije postoji definisan običaj pod nazivom “dizanja slave”. Sličan ritual postoji i drugdje, ali se naziva drugačije (povečerje, rezanje kolača…) ili uopšte nema naziv, a podrazumijeva da se uoči krsne slave u kući domaćina, oko bogate trpeze okupljaju porodica, prijatelji, rodbina i dižu slavu – zajedno dočekuju sutrašnji dan koji se svetkuje i tek poslije ponoći odlaze kući. U nekim krajevima se prije dizanja slave ništa ne postavlja na sto, ne samo hrana, nego ni tanjiri i escajg.
U Lazarevcu je običaj da se slava koja je u srijedu ili petak, po pravilu posna, pravi tako što za ručak i ukućane bude posno, a za večeru i goste mrsno. Nekoliko dana pre slave sveštenik dolazi u kuću da osveti vodicu koja se stavlja u slavski kolač. Kolač se mora mijesiti u kući, nikako ne smije biti kupovan, baš kao i kolači.
Običaj iz Ravne Dubrave nalaže da se mijesi i poseban slavski kolač za domaće životinje, pa se ide u štale i obore da se blagosilja za “napredluk”. Dva slavska kolača se spremaju i u mnogim mjestima u rudničko – takovskom kraju. Jedan se nosi u crkvu ujutro na sam dan slave, gdje se uz molitvu lomi sa sveštenikom, a drugi kolač se lomi u kući. Oba kolača se prave od osvećene vode. Običaj je da se ovaj kolač lomi sa nekim koji je veliki prijatelj kuće, najčešće blizak rođak ili kum. On bi došao na slavu prije podne i poslije posluženja bi se okupili prisutni gosti i cijela domaćinova porodica. Svi bi ustali, a domaćica bi donosila kolač na trpezu. Kolač bi bio ukrašen sa nekoliko kocki šećera, grančicom bosiljka i jabukom, a sve to bi bilo zavijeno u bijelu tkaninu. U nekim krajevima Srbije domaćin kolač siječe sa prvim gostom koji stigne i on je taj dan takozvani “pop”.
U nekim krajevima Srbije, drugi dan su “krila slave”, treći dan slave je poznat kao “okrilje” ili paterice, koji se ponegdje smatra danom žena i tada domaćica sjedi, a domaćin, muž, služi, dok je prvog dana slave obrnuto. U Banatu paterice nazivaju poitarije i tog dana uglavnom na doručak, dolaze sve komšije. Poznato je da se u užičkim selima na slavi pjevaju i posebne – slavske pjesme. Njihov tekst i kajda se strogo poštuju, a pjevaju ih muškarci uvijek “iz vika”.
Na prostoru od centralne Bosne do istočne Srbije običaj je da se nakon lomljena slavskog kolača iznosi posuda sa rakijom, poznata kao buklija ili bukara, koja je zaslađena šećerom ili medom i u kojoj “pliva” jabuka. Poslije uzimanja žita, svi gosti piju slatku rakiju u kojoj se nalazi rakija i pokušavaju da je uhvate zubima, bez upotrebe ruku. Onoga ko uhvati jabuku, domaćica je dužna da dariva (otkupi jabuku), jer jabuka ne smije da se iznese iz kuće.
Tokom obilježavanja krsne slave u Bijeloj, u Boki Kotorskoj, pošto se pojede supa, domaćin sa ostalim muškarcima, uz molitvu, lomi kolač. Onaj koji sjedi na čelu stola domaćici da jednu četvrtinu kolača, a ona njemu šipak (nar). Pri tom mu govori da je od boljega dara i uz to mu daje punu bocu vina. Pošto na čelu trpeze sjedi najčešće ujak, kum ili neko ko je posebno poštovan u porodici, taj je obavezan da održi govor-zdravicu. U crnogorskim Pješivcima se na dan slave pravi veselje i omladina se okuplja na sijelo i danju i noću, a u Lješkopolju se ispred glavnog prijatelja na trpezu stavlja pečena glava ili ovčija plećka.
Neke porodice slave isključivo noću i gosti dolaze od 20 časova pa nadalje. To nije novokomponovan običaj, već je pretpostavka je da je to nastalo za vrijeme Turske okupacije i zbog sakrivanja.
